Sv. Katarina Bolonjska piše mladim klarisama praktičan priručnik za borbu protiv đavla, svijeta i neuređenih sklonosti. Duhovni život nije zamišljen kao traženje ugodnih iskustava, nego kao ustrajno življenje dobre volje, poslušnosti, poniznosti i ljubavi usred napasti.
Oružja nisu sedam odvojenih tehnika. Marljivost treba razboritost, nepouzdanje u sebe mora biti sjedinjeno s pouzdanjem u Boga, a Pismo, Kristova muka, smrt i nebeska nada usmjeravaju volju prema konkretnom dobru.
Najveći dio rasprave opisuje Katarinino vlastito iskustvo duhovne prijevare. Lažna ukazanja govorila su jezikom kreposti koju je najviše cijenila — poslušnosti — a zatim je polako navodila na sumnjičav sud o poglavarici, pretjeranu krivnju i gotovo očaj. Varka nije počela otvorenim zlom, nego pobožnim govorom koji je dobar sadržaj odvojio od poniznosti, razboritosti i stvarne poslušnosti.
Istinski Božji pohod Katarina prepoznaje po „svetoj zori poniznosti”: osoba jasnije vidi vlastitu malenost, ne prisvaja dobro sebi, prima mir i postaje spremnija trpjeti, služiti i ljubiti. Duhovni doživljaj zato se ne potvrđuje snagom osjećaja ni izvanrednošću pojave, nego plodom u cjelini života.
Neželjena bogohulna, nevjerna ili buntovna misao nije isto što i slobodan pristanak. Pripisivanje same napasti vlastitoj krivnji može postati novo oružje neprijatelja. Lijek je raskriti ranu, ne donositi velike odluke u pomutnji, ostati u dobru i pouzdati se u milost.
Osjetna odsutnost Boga ne znači nužno da je ljubav nestala. Sama bol zbog njegove odsutnosti može pokazivati da ga duša još ljubi. Suhoća pročišćava ljubav prema Darivatelju od vezanosti uz njegove darove, a ustrajnost bez utjehe postaje čin vjernosti.
Katarina isto primjenjuje na Euharistiju: pričest primljena čiste savjesti ostaje sakramentalno plodna i bez osjećaja pobožnosti, pa i usred neželjene napasti protiv vjere. Osjećaj nije mjera Kristove prisutnosti ni vrijednosti čina.
Djelo je izravno upućeno redovnicama, pa poslušnost ima snažno monaško značenje. Ona je za Katarinu siguran put odricanja od samovolje, ali starješice istodobno obvezuje na majčinsku brigu, pravodobnu pomoć i razborito odmjeravanje tereta.
Zajednički život počiva na djelotvornoj ljubavi: podnositi tuđe slabosti, čuvati dobar glas, ne hraniti častohleplje, održavati mir i pomagati napastovanoj sestri. Kao što se materijalni oganj gasi bez novih drva, tako i duhovna ljubav slabi ako se svjesno ne podržava.
Knjiga uključuje sažetak djela Zrcalo rasvjetljenja koji je napisala bl. Illuminata Bembo, Katarinina susestra i dugogodišnja svjedokinja njezina života. Dodatak opisuje Katarininu poniznost, vodstvo zajednice, mistična iskustva, smrt i događaje koje sestre tumače kao znakove svetosti. On djeluje kao hagiografsko svjedočanstvo koje životom ilustrira naglaske rasprave: poslušnost, strpljenje, molitvu, mir zajednice i ljubav prema Kristu.
Cjelina razlomljenih bilježaka nalazi se u Sedam duhovnih oružja MOC.
Hrvatsko izdanje objavio je Samostan sv. Klare u Splitu 2002. godine u biblioteci Symposion. Djelo Le sette armi spirituali i dodatak Iluminate Bembo Ristretto dello specchio d’illuminazione s talijanskoga je preveo mons. Jozo Marendić.
↗ Otvori u vrtu →