Kršćani su od početka svjesni da su sami novi hram, produženje Tijela Kristova; u zajednici vjernika „duše tvore jednu stvarnost jer ih Duh Sveti sjedinjuje”. Po liturgijskoj žrtvi prisutnost Boga u Crkvi ima sakramentalnu vrijednost, no Istočnjaci više ističu cilj i smisao te žrtve: preobraženje čovjeka i s njim cijeloga vidljivog svijeta.
Crkva je „nebo na zemlji”; u njoj prisutnost Boga postaje na neki način vidljiva u ljepoti obreda i u simbolizmu same građevine. Patrijarh Aleksije Moskovski: „U crkvi se sve razlikuje od onoga što stalno gledamo oko sebe; sve blista, sve uzdiže duh i otima ga uobičajenim mislima ovoga svijeta.” Crkva-građevina tako je ikona kozmosa preobraženog u Kristu.
Špidlík, Duhovnost kršćanskog Istoka, str. 287–288.
↗ Otvori u vrtu →