„Sirijcima” Špidlík naziva sve pripadnike obreda koji rabi (ili je rabio) sirski jezik: jakobite, nestorijance, maronite, siro-malabarce. Sirska duhovna književnost vrlo je bogata. Dva velika klasika među sirskim Ocima su iz 4. st.: Afraat i Efrem; u 5. st. ističe se Ivan Samotnik; u 6. Jakov iz Saruga, Filoksen iz Mabbuga, Stjepan Bar Sudaili; u 7. Jakov Edeski i Dadišo Katraja. Golem uspjeh u monaškim sredinama gotovo svih istočnih Crkava imao je Izak Ninivski (Sirin), pravi mistik kojemu je neosporni učitelj Evagrije Pontski.
Premda zadržava izvornost, sirski asketski nauk veže se uz duhovnost prvih vremena; temelj mu je nada u „život koji slijedi nakon uskrsnuća” (Ivan Samotnik). Sklonost preciznosti vodi sirske pisce svojevrsnoj „znanstvenosti” u opisu gibanja duše, strasti i molitvenih stanja — njihova su psihološka zapažanja često suptilnija od grčkih. Sveta himnodija i metričke homilije (memrè) među najljepšim su stranicama kršćanske poezije.
Špidlík, Duhovnost kršćanskog Istoka, str. 22–23.
↗ Otvori u vrtu →