Bazilijevo razmišljanje o siromaštvu (homilije Protiv bogatih, Pravila) polazi od misli: u iracionalnoj naravi nema ni bogatih ni siromaha, jer „Bog nije stvorio ništa preko potrebe”. Mudrost je čovjeka shvatiti pravu mjeru vlastite potrebe i izbjeći i suvišak i bijedu.
Je li čovjek koji zadovolji sve potrebe još „siromah” u biblijskom smislu? Jest samo ako ne zaboravlja da je prva potreba duhovno dobro duša — a to traži da se suobličimo siromašnom Kristu (rus. christopodražatel'naja niščeta), prihvaćajući i nedostatak nužnoga. Budući da materijalno siromaštvo pogoduje penthosu, monasi ga ljube. Na Moskovskom saboru 1503. sukobile su se dvije struje: Nil Sorski (apsolutno siromaštvo, nestjažatelji) i Josif Volokolamski (osobno siromaštvo monaha spojivo s zajedničkim crkvenim posjedima) — prevladalo je drugo: „Ništa vlastito, sve zajedničko.”
Špidlík, Duhovnost kršćanskog Istoka, str. 194–196.
↗ Otvori u vrtu →