Slavenska se duhovnost rodila iz predaje starih Otaca i bizantskih struja; od 18. st. trpi utjecaj Zapada. Najstariji izvori su brojni, često rukopisni životopisi svetaca; monaštvo postaje popularno od 11. st., a primjeri prvih kijevskih asketa rano su sabrani u Pečerski paterik. Kasnije se javljaju monaška pravila — osobito ona Nila Sorskoga i Josifa Volokolamskog.
Najbolji pisci slavenske duhovnosti su monasi: Dimitrij Rostovski, Tihon Zadonski, Paisij Veličkovski, Teofan Zatvornik (Recluso). Bitno religiozno nadahnuće obilježuje i moderne ruske pisce i mislioce — Dostojevskoga, Solovjova, Florenskoga.
Da bi se uhvatile osobine slavenske duhovnosti, Špidlík naglašava da treba voditi računa ponajviše o živim predajama pučke pobožnosti, o nauku duhovnih vođa (glasoviti starci) te o obredima i običajima tih Crkava — a ne samo o pisanim djelima.
Špidlík, Duhovnost kršćanskog Istoka, str. 24–25.
↗ Otvori u vrtu →