Niz tekstova govori o „gubitku” slike, no čim se ukloni „grozna maska”, slika sama ponovno izranja. Po Origenu, naši grijesi u nama utiskuju slike Zemaljskoga (Đavla), zvijeri (pad logikoí u áloga) i Cezara (simbol demona).
Suživot dviju slika u čovjeku čini grešnika iznutra razdijeljenim bićem; katharsis (očišćenje) vraća prvotnu čistoću. Jasno je da dobro i zlo ne mogu supostojati u duši pod istim vidom — kako su pogrešno držali mesalijanci.
Govori se čas o „izgubljenoj slici”, čas o „(samo) zamućenoj ili prekrivenoj slici”. Te jezične oscilacije ne kvare dubinsku dosljednost misli: stvoren u božanskom životu, čovjek koji ga je prijestupom izgubio ipak čuva nostalgiju za njim.
Špidlík, Duhovnost kršćanskog Istoka, str. 62–63.
↗ Otvori u vrtu →