Služba riječi

U čovjeku, središtu svemira, „titraju strune cijeloga stvorenja” (Bulgakov); dar riječi jedna je od velikih povlastica ljudske naravi. Asketi doduše pozornost usmjeravaju na zloporabe jezika, protiv kojih je lijek vježbanje šutnje — ali razlog te žrtve jest „naučiti govoriti”.

I riječ je u službi Boga, i to je poslanje zajedničko svima. „Kad u šutnji živiš radi askeze, šutnja je dobra; kad šutiš iz straha, šutnja je štetna” (Život sv. Ćirila Fileota). Grgur Nazijanski drži da je primio osobno poslanje služiti Bogu riječju, biti „usta Kristova”; dar riječi je „najdragocjeniji dar neba”, slika Logosa. Napredak u kontemplaciji ovlašćuje i obvezuje na govor o Bogu; po Barsanufiju, šutnja duhovnoga učitelja koji zanemaruje učenika bila bi „šutnja od đavla”. Slaba po sebi, ljudska riječ sudjeluje u božanskoj snazi kad je sjedinjena s Riječju i „u skladu s Duhom” — postaje „oštra kao mač”.

Špidlík, Duhovnost kršćanskog Istoka, str. 160–161.