U hebrejskom se ideja spasenja izriče nizom korijena vezanih uz isto temeljno iskustvo: biti spašen, izbavljen iz smrtne pogibli. U grčkom glagol sózo i izvedenice (sotería, sotér) izriču spasenje od opasnosti, ozdravljenje od smrtne bolesti, ali i čuvanje vlastite cjelovitosti i zdravlja (sáos = ono što je netaknuto).
Zbog te višeznačnosti terminologija spasenja obuhvaća složenu stvarnost: nije zdrav ni spašen onaj tko boluje od neke nemoći, a cjelovito spasenje pretpostavlja da se ni u jednom trenutku života nije propustilo stjecati najviši mogući stupanj savršenstva. Pojmovi spasenja i savršenstva naposljetku se podudaraju — premda se izraz „savršenstvo” (teleíosis) kod starih Otaca i u Novom zavjetu javlja rijetko.
Špidlík, Duhovnost kršćanskog Istoka, str. 68–69.
↗ Otvori u vrtu →