Grijeh kao uvreda Boga spada u područje vjere i nije zajednički pojam. Krist „uzima grijeh svijeta” (Iv 1,29); kod Pavla je grijeh personificiran — „ušao je” u svijet (Rim 5,12). Duhovne homilije Pseudo-Makarija (sklone mesalijanizmu) ljudsko srce, i otkupljeno, opisuju kao bezdan u kojem se miješaju dobro i zlo.
Pravovjerni su morali suzbijati to hipostaziranje zla (Ivan Damaščanski ga proglašava mesalijanskom zabludom): „Zlo nije nešto naravno (en physei); nitko nije po naravi zao, jer Bog nije učinio ništa zlo.” Po platonskom načelu (dobro = biće), Grgur Nisenski definira zlo kao lišenost bića: zlo „postoji u ne-biću” (en tô me eînai échei). Ipak isti Grgur zlo opisuje i kao dinamičnu silu koja se rađa, klija i razvija. Naglasak Istoka: grijeh je više stanje nego pojedinačni čin.
Špidlík, Duhovnost kršćanskog Istoka, str. 174–175.
↗ Otvori u vrtu →