Mnogi Oci ističu razliku između mudrosti svijeta i mudrosti Božje (Rim 1; 1 Kor). Krajnji stav: poganska filozofija je „područje đavla i zablude” (Tertulijan je smatra majkom hereza), nešto isprazno, tek „ljudska predaja”.
Ipak, već sredinom 2. st. Justin, obraćeni poganski filozof, zadržava stvarnu naklonost prema svojoj kulturi. U Aleksandriji Klement jasno uviđa koliko je pretjerano negativan stav nedostatan i štetan. Izvorni doprinos daje Origen, sintetizirajući dva suprotna stava: s jedne strane raskrinkava idolopoklonički projekt svjetske mudrosti (filozof od djela vlastita uma čini idol, sam sebi daje istinu umjesto da je prima od Boga); s druge tvrdi da bi apsolutno odbacivanje filozofije osudilo kršćanina da ostane „siromašan usred vlastitog bogatstva”.
Postupno se priznaje korisnost filozofije kao priprave za objavu, no biblijska objava je „poput sunčeve svjetlosti koja gasi sjaj svjetiljke”. Duhovni pisci strahovali su od napasti racionalnosti, jer su razlikovali „jalovu” od „duhovne” spoznaje: dvosmislena im je i formula fides quaerens intellectum, jer vjera traži gnozu i kontemplaciju, a ne čisto razumsko znanje.
Špidlík, Duhovnost kršćanskog Istoka, str. 16–18.
↗ Otvori u vrtu →