Bijeg od ljudi nikad ne može biti potpun, pa se samoća dopunjuje ili pojačava šutnjom. Šutnja je „pokretna ćelija” iz koje čovjek molitve teško izlazi: „Ako šutiš, gdje god bio, naći ćeš počinak” (opat Pimen).
U antici je Pitagora najbolje shvatio vrijednost šutnje (pythagóreios trópos toû bíou uživao je velik ugled kod kršćana). Glasovita Arsenijeva izreka iz Apoftegama — „Često sam se pokajao što sam govorio, nikad što sam šutio” — seže do Simonida s Keja. Među istočnim monasima bilo je „šutljivaca” (Saba Mladi — potpuna šutnja kroz dvadeset godina lutanja). Za sve je redovito vrijedilo Bazilijevo pravilo o suzdržanosti u govoru.
Špidlík, Duhovnost kršćanskog Istoka, str. 203–204.
↗ Otvori u vrtu →