Postoji strog odnos između Riječi Božje i života vjernika: Riječ je objava Božje slave, ali i objava njegovih zapovijedi, pa je vjernik pozvan svoj život uskladiti s njom. Bazilije postavlja nepromjenjivo načelo — svaka naša riječ i svako djelo mora biti potvrđeno svjedočanstvom Pisma.
Kod kontemplativaca javlja se simbolika hranjenja Pismom („jesti Pismo”): Origen Pismo i Euharistiju usko povezuje. Budući da je Biblija jedno od „utjelovljenja” Logosa, razmatranje svetih knjiga pomaže malo-pomalo otkriti božansku tajnu koja prebiva u srcu. Pustinjski oci, premda Bibliju citiraju razmjerno malo, njome su prožeti i njome žive (Serafim Sarovski svaki tjedan pročita cijeli Novi zavjet); preporučuje se učenje Pisma napamet i neprestano ponavljanje radi razmatranja.
Bog nadilazi ljudsko shvaćanje, pa je čistoća života čitatelja nužan uvjet razumijevanja: po Evdokimovu, „utjelovljenje” Pisma pretpostavlja prožimanje (perihorezu) između teksta i onoga koji ga prima, slično dvjema naravima u Kristu.
Špidlík, Duhovnost kršćanskog Istoka, str. 11–12.
↗ Otvori u vrtu →