Za stoike je čovjek dio Cjeline, pozvan „slaviti svetkovinu s Bogom”; svijet je tako lijep i uređen radi čovjeka. Iz te struje rađa se „kozmička religija”: svijet je prožet Bogom, „hram Božji” (Marko Aurelije: mudrac kontemplira red svemira i zaboravlja vlastitu bijedu).
U Bibliji svijet, izišao iz ruku Božjih, očituje dobrotu; ali za grešnoga čovjeka izražava i gnjev Božji, kojemu je oruđe (Post 3,17). U toj dvostrukosti svijet ulazi u povijest spasenja i dobiva pravi religiozni smisao; svako stvorenje ima stanovitu dvoznačnost (ista voda upropasti Egipćane, a spasi Izrael). U planu spasenja čovjek je u središtu: svijet je nepotpun, a čovjeku pripada zadaća da ga radom dovede k savršenstvu. Novi zavjet rabi kósmos, ali u svjetlu SZ-a: „Bog je tako ljubio svijet da je dao Sina svoga” (Iv 3,16) — početak Isusove pobjede nad svijetom predanim u ruke Sotone.
Špidlík, Duhovnost kršćanskog Istoka, str. 120–121.
↗ Otvori u vrtu →