Merton prikazuje kontemplaciju kao buđenje najdublje osobne stvarnosti u Bogu, a ne kao tehniku, bijeg ili izvanredno iskustvo. Lažni, vanjski ja živi od tuđih očekivanja, društvenih automatizama i potrebe da sam sebe promatra, potvrđuje i osigurava. Nutarnje sebstvo ne može se proizvesti ni nadzirati: može mu se pripraviti prostor šutnjom, poniznošću, nenavezanošću i čistoćom srca, ali njegovo buđenje ostaje slobodan dar.
Kršćanska kontemplacija nije bezlična praznina. Ona je tamna, neposredna spoznaja Boga u odnosu Ja–Ti, ukorijenjena u Kristovu povratku Ocu po Duhu Svetome. Aktivna kontemplacija usklađuje cijeli život s Božjom voljom; ulivena kontemplacija prima Božje djelovanje koje nadilazi osjete i pojmove. Obje se provjeravaju istim plodom: jednostavnijom i nesebičnijom ljubavlju prema Bogu i ljudima.
Zato kontemplacija nije sredstvo za postizanje ugodna stanja. Ona nema svrhu izvan ljubavi s kojom se sjedinjuje. Svakodnevni poslovi mogu postati mjesto Božje prisutnosti upravo kada čovjek prestane provjeravati događa li mu se nešto posebno.
Prema sv. Ivanu od Križa, prijelaz iz razmatranja u jednostavnu pozornost traži mirno napuštanje rada koji je prestao hraniti molitvu. Tama može biti Božje preobilno svjetlo, ali sama praznina nije dokaz kontemplacije. Kvijetizam isključuje ljubav i odgovornost, dok istinska pasivnost prima Božje djelovanje i sazrijeva u kreposti.
Merton razlikuje kontemplativnu sabranost od neurotična povlačenja. Lažna sabranost bježi od stvarnosti, napeta je i zaokupljena sobom; zdrava kontemplacija prima stvarnost, budna je, nenasilna i ne ovisi o potrebi za iskustvom. Duhovno vodstvo i cjelovit ljudski razvoj zato su važni, a red i disciplina pomažu samo kada oslobađaju od samopromatranja i perfekcionizma.
Osjećaj krivnje može nastati iz straha pred vanjskim autoritetom i mišljenjem skupine. Osjećaj grijeha dublje je prepoznavanje da je čovjek iznevjerio vlastitu istinu i sličnost Bogu. Kolektiv može preuzeti odgovornost pojedinca i tako utišati savjest; kontemplativac je pozvan čuvati osobnu odgovornost pred Bogom.
Kontemplacija u vremenu nasilja ne smije postati zaklon od patnje svijeta. Ona prima teret vlastitoga doba, produbljuje solidarnost i osposobljava osobu da stvarnost vidi bez ideološkoga prisvajanja. Istinski kontemplativac nije manje zainteresiran za život, nego ga slobodnije i dublje ljubi.
Samostan može pružiti šutnju, ritam i zajednicu, ali može i ugušiti osobnu slobodu kada postane tvornica vanjske pravilnosti. Laik ne treba oponašati samostanski raspored, nego u vlastitim obvezama tražiti siromašniji i ponizniji oblik sabranosti. Nedjelja, rani sati, jednostavniji život i male zajednice uzajamne potpore mogu otvoriti prostor za nutarnju obnovu.
Charles de Foucauld i Mala braća Isusova pokazuju apostolat prisutnosti: skriven život među siromašnima, rad, euharistijsko klanjanje i dijeljenje tuđe sudbine mogu učiniti Krista prisutnim bez potrebe za osvajanjem ili samopotvrđivanjem.
Cjelina razlomljenih bilježaka nalazi se u The Inner Experience MOC.
Djelo obuhvaća uvod Williama H. Shannona, petnaest Mertonovih poglavlja, dva dodatka, bilješke i kazalo. Tekst je nastao preradom ranoga spisa What Is Contemplation?, a Shannon ga je priredio iz Mertonovih rukopisa i posljednjih ispravaka.
↗ Otvori u vrtu →