Ovaj drugi svezak djela Renéa de Maumignyja, podnaslovljen Second Treatise — Extraordinary Prayer, praktičan je vodič kroz izvanrednu ili ulivenu molitvu. Autor ne želi sastaviti polemičku teologiju mistike, nego pomoći duhovnim vođama i osobama koje su već primile znakove pasivne molitve. Građu temelji na Svetom pismu, Tomi Akvinskom, Bonaventuri i osobito iskustvenom svjedočanstvu Terezije Avilske, Ivana od Križa, Franje Saleškoga i drugih svetaca.
Knjiga razlikuje običnu, aktivnu molitvu od izvanredne, pasivne molitve. U prvoj duša uz redovitu milost razmišlja i proizvodi različite čine volje; u drugoj Duh Sveti po daru mudrosti izravno daje jednostavnu spoznaju i ljubav. Ipak, pasivnost nije neaktivnost: način suradnje ovisi o stupnju molitve.
Maumigny dijeli izvanrednu molitvu na nadnaravnu sabranost, kontemplaciju i dovršeno sjedinjenje. U nadnaravnoj sabranosti duša prima jednostavnu, ljubavlju prožetu pozornost na Boga, ali razum, pamćenje i volja još nisu obustavljeni. Zato U nadnaravnoj sabranosti moći ostaju slobodne: ne treba ih nasilno zaustavljati, nego njihove čine smiriti toliko da ne zaguše primljeni mir.
Kontemplaciju definira kao jednostavan i ljubavan pogled na Boga u kojemu je duša, zahvaćena divljenjem i ljubavlju, barem djelomično obustavljena, iskustveno upoznaje Boga i u dubokom miru kuša početak vječnoga blaženstva. Dar mudrosti daje iskustvenu spoznaju Boga u kontemplaciji ne uklanjajući vjeru, nego je prosvjetljujući i usavršavajući duhovna osjetila.
Maumigny razlikuje nesavršenu i savršenu kontemplaciju. Molitva smirenja zahvaća ponajprije volju; druge moći mogu lutati. Zato Molitva smirenja ne traži nasilno sabiranje svih moći. Duhovno pijanstvo obilježava snažan izljev hvale i ljubavi, ali razum još mora čuvati mjeru i dostojanstvo. U jednostavnom sjedinjenju moći su potpuno obustavljene, u zanosnom sjedinjenju prestaje i djelovanje vanjskih osjetila, a u duhovnom braku moći ponovno djeluju slobodno jer ih je Bog osnažio za trajno sjedinjenje usred rada.
Izvanredna molitva ne uklanja kušnje, nego često otvara dublje čišćenje. Maumigny opisuje prodoran pogled na vlastite grijehe, osjećaj Božjega napuštanja, duhovnu suhoću, nasilne napasti, dvojbu o istinitosti primljenih milosti i „zemaljsko čistilište” u kojemu se radost Božje ljepote miješa s boli zbog još nepotpuna sjedinjenja.
Dvojba o mističnim milostima može čuvati poniznost kada osobu čini opreznom, poučljivom i otvorenom provjeri, ali ne smije prerasti u samovoljno poricanje dara. U suhoći se duša, koliko može, vraća običnim činima vjere, nade, predanja, usmenoj molitvi i razmatranju. Maumigny prihvaća nauk Ivana od Križa da ista Božja mudrost i ljubav najprije mogu zaslijepiti i peći nepripravljenu dušu, a poslije postati svjetlo i slast.
Najsigurnija potvrda kontemplacije nisu pojave nego solidne kreposti: poniznost, poslušnost, bratska ljubav, vjernost pravilu i traženje Božjega zadovoljstva u pojedinostima dana. Pasivno primljeno svjetlo ne zamjenjuje ispit savjesti ni rad na manama. Kontemplativna milost ne dokida potrebu za praktičnim odlukama.
Napredak traži slobodu od navezanosti, ali ne bijeg od povjerenih dužnosti. Maumigny posebno ističe sjedinjenje s raspetim Kristom i pobožnost prema Euharistiji. Kontemplacija nije dana samo radi počinka: Savršena kontemplacija osnažuje rad i trpljenje. Njezin se višak ljubavi prelijeva u služenje, apostolski napor i postojanu spremnost nositi križ za Božju slavu.
Viđenja i nadnaravni govori nisu isto što i kontemplacija i sami po sebi ne posvećuju. Mogu biti tjelesni, maštovni ili intelektualni, a razlučuju se po poniznosti, poslušnosti, vjernosti zajedničkom životu, miru, čistoći, dostojanstvu i ljubavi prema križu. Čak i kada znakovi izgledaju dobri, Izvanredna viđenja traže otpor prije prihvaćanja: vrijeme, razborita provjera i nenavezanost štite osobu od obmane.
Maumigny preuzima važno Ignacijevo pravilo. Trenutna utjeha bez prethodnoga uzroka može biti Božje djelo, ali zaključci i odluke koje osoba oblikuje neposredno nakon nje nisu zbog toga nepogrešivi. Trenutak milosti treba razlikovati od zaključaka koji slijede.
Ulivena kontemplacija nije jedini put do kršćanskoga savršenstva. Bit svetosti jest suobličenje ljudske volje Božjoj; ono može sazreti i putem razmatranja, križa, služenja i običnih dužnosti. Poseban poziv na kontemplaciju prepoznaje se zajedno po nemoći diskurzivnoga razmatranja i po jednostavnoj, ljubavnoj pozornosti na Boga koja dušu u miru uvijek iznova privlači njemu.
Ignacijeve Duhovne vježbe razvijaju odricanje, poniznost, ljubav i mirnu sabranost. Zato Duhovne vježbe pripravljaju ali ne proizvode ulivenu kontemplaciju. Slično vrijedi za čitanje mističnih knjiga: Mističko čitanje treba odgovarati stanju duše kako ne bi hranilo duhovnu ambiciju ili umišljanje tuđega iskustva.
U privatnoj obnovi kontemplativna duša pripravlja građu, ali je slobodna napustiti je kada Bog daje jednostavnu sabranost. U zajedničkoj obnovi prima pouku s drugima, a potom moli prema stvarnom Božjem djelovanju u sebi. Kontemplativna duša u obnovi sluša zajedničku pouku bez prisile na isti oblik molitve.
Maumigny cijelu mističnu ljestvicu podređuje jednostavnom mjerilu: traži li duša Boga ili dar, raste li u poniznosti i poslušnosti, postaje li vjernija križu i Euharistiji te prelazi li primljena ljubav u konkretan rad za Božju slavu. Izvanrednost iskustva nikada ne zamjenjuje svetost života.
Razlomljene niti knjige nalaze se u Extraordinary Prayer MOC.
↗ Otvori u vrtu →