Kontemplacija zahvaća bića u njihovoj posljednjoj istini, koja nije ni platonska ideja, ni Aristotelova definicija, ni stoički „sjemeni razlozi”, nego gledanje stvari „u njihovu odnosu prema Bogu”, u njihovoj providonosnoj funkciji — theotelés / theoeides logos.
Dešifrirati otajstvo vidljivoga svijeta može se kristološki ili „sofijanski”: tajna stvarateljskoga čina, ratio mundi, postupno se objavljuje u Sinu, koji je (Origen) „spremnik logoi stvaranja”. Kontemplacija je tako razumijevanje raznih „utjelovljenja” Logosa-Krista — pa „molitva Isusu” ne traži uzalud sjediniti spomen Spasitelja sa svime što postoji. U „sofijanskoj” predaji (Bazilijeva linija) taj zajednički smisao stvorova jest sophía toû kósmou (mudrost svijeta), kojoj u čovjeku odgovara anthropíne sophía (ljudska mudrost).
Špidlík, Duhovnost kršćanskog Istoka, str. 301–302.
↗ Otvori u vrtu →