U antici je bio raširen kult tijela, no u toj se euforiji krila duboka nostalgija. Filozofi svih škola dolaze do sličnih zaključaka: tijelo se prezire kao „neprijatelj” duše ili se trpi kao „rob”. Za platoniste je sjedinjenje duše s tijelom oblik pada; stoici tijelo „trpe” kao i sve vanjske događaje (Epiktet: „Za sve što se tiče tijela — ne idi preko puke korisnosti!”).
U Bibliji tijelo nije tek skup mesa i kostiju kojega se čovjek smrću svlači, a o uskrsnuću ga ponovno dobiva. Ono ima posve drukčije dostojanstvo, istaknuto u Pavlovoj teologiji: tijelo izražava osobu u najvažnijim postajama njezina puta. Time se postavlja temelj za pozitivno, necjepkano poimanje čovjeka.
Špidlík, Duhovnost kršćanskog Istoka, str. 109.
↗ Otvori u vrtu →