Penthos (skrušenost, compunctio) nadilazi pokoru (metánoia). Zlatousti spaja brzinu oproštenja i trajnu skrušenost: „Treba da, jednom očišćeni od grijeha, njih uvijek držimo pred očima.” Ivan Klimak o jednom i drugom raspravlja u dva različita poglavlja.
Razlike: pokora je osobna, a skrušen se može biti i za druge (znak ljubavi). Pokora se tiče određenih grijeha koje, jednom oproštene, nije dobro pojedinačno prizivati („to detaljno sjećanje škodi nadi” — Marko Pustinjak); penthos je općenit, ne odnosi se na pojedine grijehe i psihološki je nezamisliv bez suza. Metánoia ne treba emocije, dok se sve svete emocije zovu penthos. Tako je trajna skrušenost stalno stanje srca, „radostan plač” koji prožima cijeli duhovni život.
Špidlík, Duhovnost kršćanskog Istoka, str. 186–188.
↗ Otvori u vrtu →