Kratki esej o unutarnjem miru
Jacques Philippe prikazuje nutarnji mir kao bitan uvjet djelovanja milosti. Mir nije osjećaj da je sve uređeno prema našim željama, niti ravnodušnost prema zlu. To je srce predano Bogu, dovoljno slobodno da sluša Duha Svetoga, djeluje bez prisile i nakon svakoga pada ponovno prima milosrđe.
Polazište je ljudska nemoć: bez Krista ne možemo učiniti ništa. Duhovni život zato ne raste gomilanjem napora koji proizlaze iz tjeskobe i samodostatnosti, nego suradnjom s milošću. Philippe se služi slikom mirnoga jezera koje može odražavati sunce: što je srce smirenije i predanije, to se u njemu jasnije odražava Božje djelovanje.
Takav mir nije bijeg od apostolata. On oslobađa od zaokupljenosti sobom, povećava raspoloživost za bližnjega i sprječava da drugima prenosimo vlastite strahove. Mirna osoba može djelovati snažno, ali njezina revnost nije užurbana, gruba ni prisilna.
Kršćanski život ostaje borba protiv grijeha, napasti i zla. Mir nije suprotnost toj borbi, nego njezin uvjet i često njezin glavni predmet. Neprijatelj nastoji najprije oduzeti mir jer uznemirena duša lakše bira pogrešnu bitku, oslanja se na vlastitu snagu i gubi pouzdanje nakon poraza.
Prvi cilj zato nije postići nepogrešivost, nego ostati ili se vratiti u mir i kada se padne. Tek tada milost može liječiti mane. Uznemirenost zbog vlastitih pogrešaka često ne dolazi iz ljubavi prema Bogu, nego iz povrijeđene slike o sebi.
Dubok mir pretpostavlja dobru volju: trajnu odluku da se Boga ljubi iznad svega i da mu se ništa svjesno ne odbije. Dobra volja nije savršenstvo. Uz nju mogu ostati kolebanja, slabosti i padovi, ali ona se nakon njih ponovno okreće Bogu.
Upravo je zato dobra volja i nužan i dostatan temelj mira. Bog ne traži da osoba već posjeduje sve kreposti, nego da mu iskreno želi pripadati i da od njegova milosrđa očekuje dovršenje onoga što sama ne može.
Strah od oskudice, budućnosti i trpljenja gubi vlast kada se osoba osloni na Oca. Predanje ne ukida razboritost, pripremu ni ljudsko djelovanje. Razlika je u tome djeluje li osoba odgovorno unutar svojih mogućnosti i ostatak povjerava Bogu ili pokušava brigom zajamčiti ishod kojim ne može upravljati.
Predanje mora obuhvatiti cijeli život, ali to ne znači da Bog nužno oduzima svako dobro. On najprije traži slobodu srca: spremnost da primi, zadrži ili otpusti ono što služi njegovim nakanama. Kada se osoba ne uspijeva predati, odgovor nije glumiti predanje, nego moliti za tu milost i ponovno pokušati.
Knjiga ne nudi objašnjenje tajne zla. Poziva na vjeru da Bog usred trpljenja ne uskraćuje sebe, svoju prisutnost i milost potrebnu za ljubav. Molitveni pogled na Krista raspetoga hrani pouzdanje dublje od apstraktnih objašnjenja.
Mir ne umanjuje sućut. Prava sućut pati s bližnjim, čini moguće dobro i ostaje puna nade; lažna sućut prisvaja tuđu sudbinu, očajava i pokušava kontrolirati ono što pripada tuđoj slobodi ili Božjoj Providnosti. U osobi koja trpi kršćanin prepoznaje Krista i zato se istodobno angažira i nada.
Nije dovoljno da je predmet želje dobar. Svetost bližnjega, vlastiti napredak, uspjeh apostolata ili oslobođenje od mane mogu se željeti na način koji je nestrpljiv, tjeskoban i navezan na ishod. Tada dobra stvar postaje prigoda za nemir.
Želja koja dolazi od Duha ostaje blaga, strpljiva, slobodna i predana Božjemu vremenu. To ne znači željeti manje, nego željeti bez prisile koja bi Boga, sebe ili bližnjega podredila vlastitoj zamisli dobra.
Nakon grijeha treba priznati krivnju, zatražiti oproštenje, odlučiti se ispovjediti i nastaviti molitveni život. Napustiti molitvu zato što se osoba osjeća nedostojnom znači udaljiti se od jedinoga liječnika koji je može obnoviti.
Istinsko pokajanje je bolno, ali mirno, ponizno i puno pouzdanja. Lažna grižnja savjesti proizvodi paralizu, malodušnost i zatvorenost u sebe. Pad može postati škola poniznosti, blagosti prema drugima i dubljega oslanjanja na Boga.
Prije važne odluke valja moliti, razmotriti činjenice i motive te po potrebi tražiti savjet. Ipak, potpuna sigurnost često neće doći. Nakon poštena razlučivanja osoba smije slobodno izabrati ono što joj se čini najboljim i posljedice povjeriti Bogu.
Traženje nepogrešivosti može biti prikriven strah od slobode, pogreške ili tuđega suda. Bog traži dobru nakanu i odgovornu odluku, ne savršenu procjenu svih budućih posljedica. Velike odluke zaslužuju više vremena; sitnice ne trebaju postati predmet skrupulozna razlučivanja.
Savršenstvo se ne sastoji u besprijekornu ponašanju, nego u ljubavi. Čovjek koji prihvaća svoju malenost, brzo ustaje, čini male stvari i ostaje raspoloživ milosti može ljubiti više od osobe koja je zaokupljena vlastitom besprijekornošću.
Treći dio knjige sabire tekstove Juana de Bonille, sv. Franje Saleškoga, sv. Terezije Avilske, Marije od Utjelovljenja, Françoisa-Marie-Jacoba Libermanna i sv. Pija iz Pietrelcine. Njihovi glasovi potvrđuju povezanost mira, poniznosti, nenavezanosti, Providnosti i poučljivosti Duhu Svetomu.
Cjelina razlomljenih bilježaka nalazi se u Traži mir i idi za njim MOC.
Hrvatsko izdanje objavio je Informativni centar „Mir” u Međugorju 2002. godine. Francuski izvornik Recherche la paix et poursuis-la prevela je Lidija Pariš.
↗ Otvori u vrtu →