Po nauku svetog Franje Saleškog
Giuseppe Tissot ne pokušava ublažiti zlo grijeha, nego pokazati kako Božje milosrđe može i posljedice pada uključiti u obraćenje. Pogreška sama po sebi ne donosi dobro; duhovna korist nastaje kada je čovjek prizna, pokaje se, primi oproštenje i dopusti milosti da iz njegove bijede izvede poniznost, pouzdanje, razboritost i veću ljubav.
Prvi dio knjige uklanja tri zapreke povratku Bogu. Čuđenje vlastitom padu često otkriva precijenjenu sliku o sebi. Uznemirenost može izgledati kao revnost, ali nerijetko izvire iz povrijeđena sebeljublja. Obeshrabrenje pak oduzima volji snagu za novi početak i neprijatelju daje veću pobjedu od samoga prvog pada.
Istinsko kajanje ostaje ozbiljno, ali mirno. Ono žali zbog uvrede Bogu, priznaje odgovornost i odmah traži lijek. Srce se ne popravlja ponižavanjem i gnjevom protiv sebe, nego blagim, odlučnim povratkom: priznati pogrešku, zazvati milosrđe, obnoviti odluku i nastaviti put.
Pad razotkriva stvarnu slabost i tako može postati prozor prema istini o sebi. Čovjek uči da napredak nije brz, da sebeljublje ostaje budno i da se svetost ne mjeri odsutnošću svake pogreške, nego hrabrošću, vjernošću i načinom ustajanja.
Poniznost ne ljubi grijeh ni štetu koju je prouzročio. Ona prihvaća ponižavajuću istinu koju je pad otkrio, bez obrane vlastita ugleda. Sjećanje na oproštene grijehe tada rađa zahvalnošću prema Bogu i samilošću prema slabostima drugih.
Tissot grijeh promatra pred Božjim milosrđem. Božja svetost odbacuje grijeh, ali Božja dobrota traži grešnika kako bi ga od grijeha odvojila i spasila. Zato svijest o vlastitoj bijedi ne smije završiti nepovjerenjem, nego još većim oslanjanjem na Krista Liječnika.
Strah i nada trebaju ostati sjedinjeni, ali nada mora biti jača. Nepouzdanje u vlastitu snagu zdravo je samo kada postaje temelj pouzdanja u Boga. Milosrđe nije dopuštenje za ostanak u grijehu, nego snaga za izlazak iz njega.
Iskustvo pogreške treba proučiti: koja ju je prilika pripremila, koja je navika oslabila slobodu, gdje je izostala molitva, budnost ili traženje pomoći? Kao što pomorac označava grebene, duša pamti uzroke svojih padova kako bi ih ubuduće izbjegavala.
Pad tako može učvrstiti vjernost molitvi, sakramentima, duhovnom vodstvu i konkretnim sredstvima borbe. Nije potrebno unaprijed osjećati snagu za svaku kušnju; dovoljno je priznati nemoć i pouzdano očekivati milost koja će biti dana kada zatreba.
Ponizna ispovijed nije samo iznošenje neuspjeha. Ona uključuje istinoljubivost, poslušnost, hrabrost i pouzdanje te priznati grijeh pretvara u prigodu za čine kreposti. Oproštenje zatim treba prijeći u zahvalnost i revnost.
Pokora ne ostaje na osjećaju žalosti. Ona popravlja štetu, prihvaća posljedice, uklanja prilike za grijeh i izgubljeno vrijeme nadoknađuje većom vjernošću ljubavi. Čovjek ne može vratiti prošlost, ali može današnje vrijeme učiniti plodnim.
Završno poglavlje predstavlja Mariju kao utočište grešnika i majku onih koji žele obraćenje. Marijanska pobožnost u knjizi nije zamjena za Krista ni bijeg od odgovornosti, nego ohrabrenje da se grešnik vrati Kristu, primi milosrđe i ustraje u milosti.
Cjelina razlomljenih bilježaka nalazi se u Umijeće okoristiti se vlastitim pogreškama MOC.
Knjiga ima dva dijela. Prvi obrađuje začuđenost, nemir i obeshrabrenje nakon grijeha. Drugi pokazuje kako iz oproštene pogreške izvući poniznost, ljubav prema vlastitoj malenosti, pouzdanje, ustrajnost, revnost, zadovoljštinu i obnovljenu marijansku pobožnost.
Hrvatsko izdanje: Zagreb, 2000. Preveli s. Benedikta Matošević i Damir Mišetić; uredio p. Miljenko Sušac. ISBN 953-6471-22-1.
↗ Otvori u vrtu →