Druga definicija: molitva kao uzdizanje duha k Bogu — uspon duše prema umnom svijetu (usp. Sursum corda). Da se izbjegne platonski intelektualizam, trebalo je pojam nous (organ uspona) objasniti i prilagoditi, zamijeniti ga srcem (kardía) ili spojiti oba — i tvrditi da u molitvi sve čovjekove moći teže i konvergiraju k Bogu.
Budući da se uzdiže k Bogu Ocu, taj uspon nije puko „gledanje” (platonski), nego postaje „razgovor duha s Bogom”: „Monah se zove monahom jer razgovara s Bogom dan i noć.” Praktično pitanje od početka: koliko tijelo sudjeluje u tom usponu? Protiv poganskoga formalizma Oci često tvrde da položaj tijela nije bitan, ali (Origen) onaj koji moli „nosi i u svome tijelu sliku kreposti koje dušu rese u molitvi”.
Špidlík, Duhovnost kršćanskog Istoka, str. 282–284.
↗ Otvori u vrtu →