Odnos slike i izvornoga modela ima ključnu ulogu kod istočnih Otaca — temelj je alegorijske egzegeze (Stari zavjet sadrži sjenu, Novi sliku, a stvarnost dobara pripada budućem svijetu). Primijećeno je da Zapad traži causa efficiens, a Istok se usredotočuje na causa exemplaris — razmišlja o značenju zbivanja.
Među tim odnosima jedan je temeljan: čovjek je slika Božja, kralj umnoga svijeta. Nitko nikad nije osporio da je čovjek stvoren na sliku i priliku Božju, ali postoji velika raznolikost mišljenja o naravi toga „biti-slika”. Špidlík upozorava da Oci nikad nisu izradili organsku teologiju slike — daju samo elemente sinteze, a sama sinteza izostaje. To pitanje stoga ostaje otvoreno polje različitih, ali ne nužno suprotstavljenih gledišta.
Špidlík, Duhovnost kršćanskog Istoka, str. 55.
↗ Otvori u vrtu →