Vršenje božanskih zapovijedi moguće je svima. Josif Volokolamski, u predaji grčkih Otaca, kategorički odbacuje svako suprotno mišljenje kao „klevetu” na Gospodina i njegov „jaram sladak i lagan”.
Augustin je Istočnjacima prigovarao pelagijanizam (Zlatousti: „Ni Bog ni milost Duha ne pretječu našu slobodu” — zvučalo mu je sablažnjivo). Ipak, ti su prigovori nepravedni. Na Istoku je jezgra nauka o milosti pobožanstvenjenje čovjeka, njegovo biti-slika Božja; ta se slika poistovjećuje sa samim čovjekom, s njegovom naravi. Zato Istočnjaci nisu zasebno obrađivali odnos slobode i milosti — milost ulazi u sam sastav čovjeka, u korijen njegovih moći, osobito slobode. U uravnoteženu čovjeku svaki dio djeluje u skladu s ostalima i s cjelinom — synergeía (suradnja). Izričitu raspravu „djela čovjeka / djela Boga” potaknula je tek polemika s monotelitima (Ivan Damaščanski).
Špidlík, Duhovnost kršćanskog Istoka, str. 101–103.
↗ Otvori u vrtu →