Po Aristotelu „oni koji znaju šaliti se s mjerom zovu se eutrápeloi” (Toma Akvinski eutrapeliju ubraja među kreposti), no u Ef 5,4 riječ ima pejorativan smisao. Istočna, osobito monaška književnost gotovo jednodušno osuđuje provale smijeha, lakrdije, razonode, a često i sam osmijeh: „Budući da Gospodin u evanđelju osuđuje one koji se smiju, u životu vjernika nema vremena za smijeh” (Bazilije). Kod Kopta (Ibn Saba) smijeh se u obredu krštenja spominje među djelima Sotone.
Ta se strogost objašnjava važnošću trajne skrušenosti (penthos). Ipak, apsolutna zabrana ublažena je naukom o umjerenosti (Klement) i Bazilijevom razlikom između nekontroliranoga praska smijeha i „radosna osmijeha kao izljeva” vedre duše.
Špidlík, Duhovnost kršćanskog Istoka, str. 204.
↗ Otvori u vrtu →