Živjeti po duhu

Zbog dvosmislenosti pojma teško je opisati ono što duhovni pisci zovu „duh čovjeka”; dobar sažetak daje Teofan Zatvornik. Taj „viši dio duše” povezuje nas s Bogom: duh je „ona snaga udahnuta u lice čovjeka pri stvaranju; duša je niža snaga, namijenjena djelima zemaljskoga života”. Duh „u sebi sjedinjuje osjećaj božanskoga, potrebu savjesti, nadu za boljim i svijest o svemu što činimo i znamo”.

Praktična posljedica je jasna: budući da je duh poput duše naše duše, „živjeti po duhu” i slušati njegove zahtjeve vrhovna je norma kršćanskoga života. Cijeli je čovjek pod utjecajem duha, koji govori — kako veli Teofan — kroz „duhovna osjetila”, a osobito kroz savjest.

Špidlík, Duhovnost kršćanskog Istoka, str. 93–94.