Prorok Hošea donosi jednu od najljepših slika Božje ljubavi u cijelom Starom zavjetu. Bog ne prijeti svom narodu niti ga prisiljava na obraćenje. Kaže: “Odvest ću je u pustinju i progovorit ću njezinu srcu.” Pustinja nije mjesto kazne nego mjesto susreta. Ondje nestaju buka, sigurnosti i oslonci, pa čovjek ponovno može čuti Božji glas.
Zanimljivo je da i evanđelje prikazuje dvije osobe koje se nalaze u svojoj vlastitoj “pustinji”. Jair je u pustinji boli zbog smrti svoje kćeri. Žena koja dvanaest godina boluje od krvarenja živi u pustinji odbačenosti, samoće i ritualne nečistoće. Jedan je ugledan predstojnik sinagoge, druga je žena koju društvo izbjegava. Jedan dolazi javno, druga potajno. Jedan govori naglas, druga samo u svom srcu.
Ali Isus ne gleda društveni položaj. Gleda vjeru.
To je snažna poruka evanđelja. Boga ne impresionira naš ugled, funkcija ili način molitve. Netko moli glasno i spontano, netko u tišini. Netko kleči, netko plače, netko ne može izgovoriti ni jednu riječ. Ono što Isus traži jest srce koje mu vjeruje.
Još jedan detalj povezuje oba događaja – dodir.
Jair moli Isusa: “Dođi i položi svoju ruku na moju kćer.” Žena vjeruje: “Ako se samo dotaknem njegova plašta, ozdravit ću.”
U cijelom evanđelju dodir postaje znak utjelovljene Božje blizine. Bog nije dalek. U Isusu dolazi toliko blizu da ga čovjek može dotaknuti. A još je važnije da Isus dodiruje čovjeka. Njegov dodir vraća život, dostojanstvo i zajedništvo.
To vrijedi i danas.
Mi možda ne možemo fizički dotaknuti Isusov plašt, ali ga dotičemo u molitvi, u sakramentima, osobito u euharistiji, u njegovoj riječi i u siromasima kojima služimo. Istodobno otkrivamo da nas je on prvi dotaknuo svojom milošću.
Prvo čitanje završava riječima: “Zaručit ću te sebi u vjernosti.” Bog ostaje vjeran čak i kada mi postanemo hladni ili udaljeni. On nas uvijek iznova poziva u “pustinju” – u trenutke tišine, slabosti ili kušnje – ne da bi nas slomio, nego da bi ponovno osvojio naše srce.
Možda je upravo to pitanje današnjega evanđelja: Na koji način danas pružam ruku prema Kristu? Poput Jaira, koji mu predaje svoju obitelj? Poput žene, koja mu predaje svoju skrivenu ranu? Ili možda još uvijek stojim po strani, uvjeren da moja rana nije važna?
Krist i danas prolazi pokraj nas. On se ne zaustavlja pred našom slabošću niti se boji naše nečistoće. Njegova je ljubav jača od bolesti, od grijeha, pa čak i od smrti. Dovoljna je vjera koja se usuđuje pružiti ruku prema njemu, jer svaki iskreni ljudski dodir prema Kristu već je odgovor na njegov prvi dodir prema nama.
↗ Otvori u vrtu →