Današnja čitanja otkrivaju jednu utješnu istinu: Bog ne traži od nas da sami pronađemo prave riječi. On ih daje onima koji mu otvore srce.
U prvom čitanju prorok Hošea ne poziva samo narod na obraćenje, nego mu stavlja na usne i molitvu: “Skini sa nas bezakonje, i dobrohotno primi da ti prinesemo plod svojih usana.” Bog ne govori samo: “Vrati mi se”, nego pokazuje i kako se vratiti. Čak i riječi pokajanja dar su njegove milosti.
Isto obećanje nalazimo u evanđelju. Isus unaprijed upozorava učenike da će zbog njega doživjeti protivljenje i progonstva. Ali odmah dodaje: “Ne brinite se kako ćete govoriti ni što ćete reći. Dat će vam se u onaj čas što ćete govoriti. Ta nećete govoriti vi, nego Duh Oca vašega govorit će u vama.” Hrabrost kršćanina ne počiva na njegovoj rječitosti, nego na prisutnosti Duha Svetoga.
To vrijedi i za naš život. Koliko se puta nađemo pred teškim razgovorom, svjedočenjem vjere, pomirenjem ili molitvom, a osjećamo da nemamo pravih riječi. Upravo tada Duh Sveti djeluje u našoj slabosti. Kako piše sveti Pavao, “Duh pomaže našoj nemoći” i moli u nama kada ni sami ne znamo kako moliti.
Možda je zato današnji poziv vrlo jednostavan: prije nego progovorimo, zastanimo i zamolimo Duha Svetoga da govori u nama. Kada njemu prepustimo riječ, naše riječi postaju nositelji Božje prisutnosti. Nije uvijek najvažnije govoriti mnogo, nego dopustiti da kroz nas govori Onaj koji jedini može dotaknuti ljudsko srce.
↗ Otvori u vrtu →