Liturgijski okvir: Blagdan — Sveti Toma Apostol. Evanđelje dana: Iv 20,24-29 — _"Ako ne vidim na rukama njegovim rana od čavala... ne vjerujem... Gospodin moj i Bog moj!"_
Izvor: Ivan od Križa — _Uspon na goru Karmel_ (Karmel, Zagreb), Knjiga 2, poglavlje 9, str. 63 — Karmel
Toma Apostol nije bio prisutan prve večeri uskrsnog dana. Dok su ostali apostoli već imali susret s Uskrslim, on je ostao sam s pitanjem koje nije mogao podnijeti. Kad mu braća svjedoče o viđenju, Toma ne poriče Boga — on traži garanciju koju može kontrolirati: "Ako ne vidim na rukama njegovim rana od čavala, i ne stavim prsta svoga u rane te ne stavim ruke svoje u bok njegov, ne vjerujem." To je stav uma koji jedino vjeruje onom što sam izmjeri, shvati, dodirne.
Isus dolazi po drugi put. Ne kori Tomu. Pruža ruke. I u tom trenutku, na pragu ponuđenog dodira koji Toma možda nikad nije ni trebao fizički upotrijebiti, apostol progovori najdubljom ispovješću cijeloga Novog zavjeta: "Gospodin moj i Bog moj!" — naslov koji u antičkom svijetu pripada samo caru, a Toma ga daje Raspetom. Iz dvojbe do klanjanja — jednim korakom.
Ivan od Križa razumije ovu dinamiku iznutra. U drugoj knjizi Uspona na goru Karmel piše kako je jedino primjereno sredstvo za sjedinjenje s Bogom upravo vjera — ne osjetna sigurnost, ne razumska izvjesnost: "jer je tada tolika sličnost između nje i Boga, tu nema druge razlike osim razlike između Boga koga gledamo i Boga u koga vjerujemo. Jer, kako je Bog neizmjeran, tako nam ga vjera predlaže kao neizmjernog; kako je Bog tama za naš razum, tako nam ga i vjera postavlja u tamu. I tako se jedino po ovom sredstvu Bog pokazuje duši u božanskom svjetlu koje nadilazi svaki razum." Vjera nije manje od gledanja — ona je više. Ona je sraz s Bogom kakav osjeti ne mogu posredovati.
Isusove posljednje riječi u ovom evanđelju nisu ukor nego dar budućim naraštajima: "Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju." Mi smo ti blaženi. Toma nam je izvojevao taj privilegij — on je primio dodir da mi ne moramo tražiti. Naš je hod u tami vjere, onaj koji Ivan od Križa opisuje: razum priveden do tišine, volja upućena Onomu kojeg ne može zamisliti, a koji ipak ostaje bliži od svakog vida i svakog dodira.
Gospodine moj i Bože moj — ovo je moja ispovijest i moja molitva. Vodi me u tamu vjere gdje te ne mogu uhvatiti, ali me Ti možeš nositi. Neka mi bude dosta što Ti znaš mene, i što ja hodam prema Tebi.
↗ Otvori u vrtu →