Hrabro sinko

Liturgijski okvir: Trinaesti tjedan kroz godinu, četvrtak. Evanđelje dana: Mt 9,1-8 — „Hrabro, sinko! Otpuštaju ti se grijesi."

Izvor: Harrington, D.J., Viviano, B.V. i dr. — _Komentar Evanđelja i Djela apostolskih_ (Vrhbosanska katolička teologija, Sarajevo, 1997), br. 60, komentar na Mt 9,1-8

Isus ulazi u čamac i prelazi na drugu obalu — i upravo u toj lakoći kretanja otkriva se nešto o naravi slobode. Kad stiže u Kafarnaum, donose mu uzetoga na nosiljci. Evanđelje kaže da „Isus vidje vjeru njihovu" — ne vjeru uzetog, nego vjeru onih koji su ga nosili. Vjera je ovdje nešto javno, vidljivo, kolektivno: ne radi se o unutarnjem činu koji Bog gleda s neba, nego o pokretu tijela — o napornomm trudu prijatelja koji nisu odustali. U tom prizoru vjera je doslovno nosiljka.

Ali Isus ne reagira kako bi se očekivalo. Ne kaže odmah: „Ustani i hodi." Kaže: „Hrabro, sinko! Otpuštaju ti se grijesi." Iscjeljenje fizičke nepokretnosti dolazi tek na drugom mjestu, kao odgovor na farizejsko prigovaranje. Komentar Matejeva evanđelja bilježi da Matej „pomiče pažnju s čuđenja nad učinjenim čudom na teološku temu o Isusu kao Sinu Čovječjem koji ima vlast opraštati grijehe, a zatim tu vlast proteže na članove Crkve." Tijek priče nije bio: čudo — iznenađenje — pohvala. Bio je: oproštenje — prijekor — dokaz vlasti — iscjeljenje — klicanje naroda. Fizičko oslobođenje od uzetosti stavlja se u službu teološke istine: da postoji netko tko može osloboditi i tamo gdje medicinska dijagnoza šuti.

To „sinko" ne smije ostati neprimijećeno. Grčki izraz teknon — dijete, čedo — nije titula ni formula; to je obraćanje koje nosi blizinu. Isus ne govori pacijentu; govori djetetu. I u toj intimnoj rečenici tharsei — „hrabri se" — nije psihološka podrška nego gotovo proročko jamstvo. Kao da Isus kaže: ono od čega se bojiš, taj teret koji te zaista veže — koji nije samo u leđima nego u pamćenju, u savjesti, u stidu — taj je teret sada podignut. Oproštenje dolazi prije hoda jer je paraliza kojoj Isus najprije pristupa ona unutarnja, ona koja stoji iza svake druge nepokretnosti.

Narod gleda i biva zahvaćen strahopoštovanjem te „proslavi Boga koji je takvu vlast dao ljudima". Matej ovim završetkom cilja na kristološku i ekleziološku istinu: vlast Sina Čovječjega nije ostala zatočena u jednom trenutku na jednoj obali jezera. Ta se vlast daje dalje — kroz zajednicu, kroz nasljedovatelje, kroz sakrament pomirenja — sve do sutrašnjeg dana, do ovog čitanja koje čitamo i ovog molitelja koji ga čita u tišini. Ista vlast, isti poziv: Hrabro, sinko.

Gospodine, i ja sam ponekad uzet — ne od slabosti tijela, nego od tromosti srca. Daj mi vjeru onih koji nisu odustali od nosiljke. I reci mi Svoje „sinko" — da me ne zaplaši oproštenje nego da ukloni sve ono čime sam od njega bježao.