Današnje evanđelje započinje popisom dvanaestorice apostola. Na prvi pogled čini se da je to samo popis imena, ali iza njega krije se duboka poruka. Isus ne bira savršene ljude. Ne bira najobrazovanije, najutjecajnije ni najsposobnije. Bira obične ljude i povjerava im izvanredno poslanje. Daje im vlast da naviještaju Kraljevstvo Božje, liječe bolesne i oslobađaju ljude od zla. Time pokazuje da Božje djelo ne počiva prvenstveno na ljudskoj sposobnosti, nego na Božjem pozivu i milosti.
Među dvanaestoricom nalazi se jedno ime koje uvijek izaziva nelagodu – Juda Iškariotski. Evanđelist odmah dodaje: „onaj koji ga izda.” Zanimljivo je da je i Juda bio pozvan jednako kao i ostali. Primao je iste pouke, gledao ista čudesa, bio jednako blizu Isusu kao Petar, Ivan ili Jakov. Poziv nije bio manji, ali odgovor jest. To nas podsjeća na važnu istinu: činjenica da nas je Bog izabrao ne znači da smo automatski vjerni. Božji poziv traži svakodnevni odgovor. Nije dovoljno jednom reći „da”; potrebno ga je obnavljati iz dana u dan.
Ipak, evanđelje ne završava Judom. Ono nas podsjeća da ni ostali apostoli nisu bili bez slabosti. Petar će zatajiti Isusa, svi će ga napustiti u času muke. Ipak, nakon uskrsnuća Isus ih ponovno okuplja, oprašta im i ponovno ih šalje u poslanje. Njihovi padovi nisu imali posljednju riječ. Posljednju riječ imala je Božja vjernost.
To je velika utjeha i za nas. Koliko smo puta bili nedosljedni, mlaki ili podijeljena srca! Prorok Hošea u prvom čitanju upravo to predbacuje narodu: „Srce im je podijeljeno.” Čovjek želi slijediti Boga, ali istodobno traži sigurnost u nečemu drugome. Vjeruje, ali se boji potpuno predati. Ljubi Boga, ali čuva dio srca za sebe. Takvo podijeljeno srce nije problem samo staroga Izraela; ono je izazov svakoga od nas.
Zato prorok poziva: „Vrijeme je da tražite Gospodina.” To je poziv koji nikada ne zastarijeva. Tražiti Gospodina znači svaki dan ponovno birati njega ispred vlastitih planova, strahova i navezanosti. Ali još je važnije znati da prije nego što mi tražimo Boga, Bog traži nas. Isus kaže da je došao tražiti izgubljene ovce doma Izraelova, a na drugome mjestu da je došao „potražiti i spasiti izgubljeno.” Naše traženje uvijek je odgovor na njegovo traženje.
Zato današnje evanđelje nije prije svega priča o dvanaestorici apostola, nego o Isusu koji poziva. On i danas prolazi kroz naš život i izgovara naše ime. Ne zato što smo savršeni, nego zato što nas želi učiniti svojim suradnicima. On zna naše slabosti, zna gdje ćemo pasti, ali nas ipak poziva. Njegova vjernost veća je od naše nevjernosti. Ako mu dopustimo da nas ponovno podigne nakon svakoga pada, i naš će život, poput života apostola, postati sredstvo po kojem će drugi susresti Krista.
↗ Otvori u vrtu →