Na tih i miran način

Liturgijski okvir: Subota 15. tjedna kroz godinu. Evanđelje dana: Mt 12,14-21 — "trske stučene prelomiti neće, stijenja što tek tinja neće ugasiti"

Izvor: Ivan od Križa — _Tamna noć_ (Symposion, Zagreb), Knjiga I, poglavlja 9–10

Farizeji su upravo dogovorili kako da ga unište. Isus — zna. I odlazi. Ne polemizira, ne brani se javno, ne poziva javnost za svjedoka. Mnoštvo ga slijedi i on ih sve iscijeli — ali im zapovijeda da ga ne otkrivaju. Matej prepoznaje u toj šutnji ispunjenje Izaijina proroštva: "Neće se prepirati niti vikati, niti će tko čuti glas mu na ulicama." Tihi Sluga koji ne traži pozornicu, koji liječi a potom se povlači u anonimnost, izmiče svakom modelu moći koji je dotad poznat. Moć koja se ne pokazuje nije slabost — ona je izbor.

Onda ona dva retka koja sažimaju čitav način Božjeg djelovanja u krhkome: "trske stučene prelomiti neće, stijenja što tek tinja neće ugasiti" Tko su ti? Oni koje je upravo iscijelio — slijepci, hromci, nijemi? Ili je to duša umorna od molitve, bez osjeta i utjehe, koja jedva tinja i boji se da je zaista ugašena? Ivan od Križa ne bi oklijevao: tinjajuća stijenj je točno ona duša u suhoći koja misli da je Bog napustio, a Bog je tek promijenio način na koji radi u njoj.

Ivan opisuje što se zbiva kad Bog uzme uobičajena duhovna zadovoljstva i ostavi dušu u suhoći: "djelo koje Bog u ovoj suhoći osjeta obavlja u duhu: djelo, duhovno i nježno kakvo jest, koje se vrši na tih i miran način te daje neko unutarnje zadovoljstvo posve različito od svih prijašnjih užitaka." Bog nije odsutan — samo radi drukčije, tiše. Napukla trska nema što dokazati; njoj je dovoljno da se ne slomi. I u tom prostoru krhkosti raste neka nova čvrstoća, skrivena, bez buke.

Desetim poglavljem Ivan zatvara svu svoju mistiku u jednu rečenicu: "motrenje nije drugo nego tajnovito spokojno ulijevanje Boga puno ljubavi, koje — ako mu se otvori put — raspaljuje dušu duhom ljubavi." Isus koji odlazi i ne želi biti poznat nije Bog koji je nestao — on je Bog koji ulazi na vrata tišine. Tinjajuća stijenj nije problem koji treba riješiti; on je prostor u koji dolazi to tiho ulijevanje. Ne gasiti ga — to znači: ne ometati ono što Bog već čini.

Tihi Slugo, nauči me tišini kao načinu prisutnosti. Gdje god bježim od suhoće ili se trudim biti vidljiv, sjeti me da Ti radiš tamo gdje ja posustajem. Neka moja napukla trska bude u Tvojim rukama — ne slomljena, nego savita prema Tebi. Amen.