Liturgijski okvir: Svečanost svetih Petra i Pavla, apostola. Evanđelje dana: Mt 16,13-19 — „Ti si Petar i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju; i vrata paklena neće je nadvladati."
Izvor: Sv. Aurelije Augustin — _Ispovijesti_ (Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1987), Knjiga VII, gl. 19 i 21
Isus postavlja pitanje koje nije informativno — on zna što narod govori. Pitanje je provokacija: "A vi, tko vi kažete tko sam ja?" Odgovor mnoštva: veliki prorok, novi Ilija, uskrsli Ivan. Sve su to visoke počasti. Ali sve ostaju u kategoriji _poznatoga_, _mogućega_, _ljudskog_. Petar progovara: "Ti si Krist, Sin Boga živoga." I odmah Isus objašnjava izvor toga odgovora: "Nije ti to objavilo tijelo i krv, nego Otac moj koji je na nebesima." Petar nije bio pametniji od ostalih. On je bio spremniji primiti ono što se ne može samome sebi pribaviti.
Augustin u sedmoj knjizi Ispovijesti, opisujući godine u kojima je intenzivno filozofski istraživao, iskreno priznaje: „U Kristu, Gospodinu mojemu, vidio sam samo muža izvanredne mudrosti, kojemu nijedan ne može biti ravan." Krist kao moralni uzor, kao učitelj preziranja vremenskih dobara, kao primjer čestitosti — ali ne kao Sin živoga Boga. Augustin je vidio što su i svi drugi vidjeli. Imao je oštroumnost, imao je pobožnost, imao je filozofsku senzibilnost — i ipak, bio je zarobljen u kategoriji mudraca koji "vide kamo treba ići, a ne vide kako." „Da nisam u Kristu, Spasitelju našemu, tražio put k tebi", kaže, „ne bih bio stručnjak, nego na putu u propast." Razlika između puta i propasti nije razlika u intelektualnom kapacitetu; to je razlika između preuzetnosti i priznanja.
Augustin ne koristi slučajno upravo tu riječ: _ispovijest_, _confessio_. Cijela knjiga Ispovijesti jest jedna dugačka odgovorena verzija Isusovog pitanja. Ne: "Što misliš o Kristu?" — nego: "Tko si ti, i tko je on za tebe?" Augustin je godinama znao odgovor u teoriji, a živio mimo njega. Preokret nije nastao novim argumentima, nego novom vrstom slušanja. „Sakrio si, naime, ovo od mudrih i učenih, a objavio malenima" (Mt 11,25) — Augustin prepoznaje da je apostol Pavao, kojeg je tada počeo pohlepno čitati, bio onaj koji mu je pokazao kako se Krist ne zaključuje nego se prima; ne stiže se do njega nego on dolazi; ne osvaja se nego mu se predaješ. Na kraju krajeva, Pavao na putu za Damask nije imao izbora.
I Petar i Pavao nose isti trag u sebi: bili su negdje na putu kada ih je Bog iznenadio. Petar na jezeru, Pavao na cesti. Ispovijest vjere nije plod sazrele religijske karijere — ona je bljeskaj milosti koji osvjetljuje ono što sami nikada ne bismo vidjeli. Crkva koju Isus obećava sagraditi nije sazidana na Petrovoj snazi, nego na toj ispovijesti: na činu primanja koji je u Petru bio spremniji nego u ostalima. Stijene koje ne mogu nositi hram su stijene samovoljnih odgovora. Stijena koja nosi jest ono malo mjesta u nama gdje smo prestali zahtijevati i počeli slušati.
Gospodine, čuvaj me od mudrosti koja vidi cilj ali ne poznaje put. Nauči me poniznosti onih kojima si objavio sebe — ne zato što su zaslužili, nego zato što su bili mali dovoljno da prime. U tišini ovoga dana, neka moja ispovijest bude u istini i predanju.
↗ Otvori u vrtu →