Današnje evanđelje završava riječima koje često slušamo kada govorimo o duhovnim zvanjima: „Žetva je velika, a radnika malo.” No prije nego što Isus izgovori te riječi, događa se nešto vrlo zanimljivo. Isus ozdravlja nijemoga čovjeka. Svi vide isto čudo, ali ne vide isto značenje. Narod ushićeno govori: „Takvo što nikada nije viđeno u Izraelu.” Farizeji, međutim, govore upravo suprotno: „Po poglavici đavolskom izgoni zloduhe.” Isti događaj, dva potpuno različita pogleda. To pokazuje da najveći problem nije uvijek ono što gledamo, nego kako gledamo.
Farizeji nisu bili slijepi očima, nego srcem. Njihova je predrasuda bila toliko jaka da više nisu mogli prepoznati Božje djelovanje čak ni kada im je stajalo pred očima. Koliko se to može dogoditi i nama! Ponekad lakše primjećujemo pogreške nego dobro. Lakše kritiziramo nego zahvaljujemo. Lakše uočimo ono što nedostaje nego ono što Bog već čini. Evanđelje nas zato poziva moliti za oči koje će prepoznavati Božje tragove u svijetu.
Posebno je dojmljivo što Isus nakon tako teške optužbe ne prestaje djelovati. Netko bi očekivao da će se braniti, raspravljati ili odustati. No evanđelist odmah kaže da je obilazio sva mjesta i sela, naučavao, naviještao evanđelje i liječio svaku bolest i nemoć. Isus ne troši snagu na opravdavanje pred svojim protivnicima. On nastavlja ljubiti, nastavlja služiti i nastavlja liječiti. To je velika pouka i za nas. Nitko tko želi činiti dobro neće izbjeći nerazumijevanje. Ponekad će dobre namjere biti pogrešno protumačene, a ljubav dočekana s nepovjerenjem. Ipak, Isus pokazuje da se dobro ne smije zaustaviti zbog nerazumijevanja.
Evanđelist zatim dodaje da se Isus, vidjevši mnoštvo, sažalio nad njima jer su bili izmučeni i ophrvani kao ovce bez pastira. Isus ne vidi bezličnu masu. On vidi osobe. Ne vidi samo problem, nego ljude koji trpe. To je pogled Dobroga Pastira. Kršćanska služba uvijek počinje upravo takvim pogledom. Prije nego što nešto učinimo, moramo naučiti gledati kao Krist.
Tek tada Isus izgovara riječi: „Molite Gospodara žetve da pošalje radnike u žetvu svoju.” Te su se riječi često povezivale ponajprije sa svećeničkim i redovničkim zvanjima, i za njih doista trebamo moliti. Ali Isusov poziv mnogo je širi. Njegova žetva treba roditelje koji vjeru prenose djeci, učitelje koji odgajaju savjesno, liječnike koji služe životu, katehete, volontere, misionare, mlade i starije, one koji mole i one koji djeluju. Drugim riječima, svaki je krštenik pozvan biti radnik u Gospodnjoj žetvi. Nitko nije samo promatrač. Svatko ima dar koji može staviti u službu Božjega kraljevstva.
Današnje evanđelje zato svakome od nas postavlja tri pitanja. Gledam li svijet očima kritike ili očima koje prepoznaju Božje djelovanje? Dopuštam li da me nerazumijevanje zaustavi u činjenju dobra? I naposljetku, čujem li Isusov poziv da i ja budem jedan od radnika u njegovoj žetvi? Krist i danas prolazi našim gradovima, našim obiteljima i našim župama. Još uvijek poučava, liječi i traži suradnike. A najveća priprava za tu službu nije prije svega znanje ili sposobnost, nego srce koje zna prepoznati Božje djelovanje i koje, poput Kristova srca, ima suosjećanja prema svakom čovjeku.
↗ Otvori u vrtu →