Liturgijski okvir: XV. tjedan Svagdan, utorak; spomen bl. Kateri Tekakwithe, djevice. Evanđelje dana: Mt 11,20–24 — _"Jao tebi, Korozaine! Jao tebi, Betsaido! Da su se u Tiru i Sidonu zbila čudesa koja su se dogodila u vama, odavna bi se već oni u kostrijeti i pepelu bili obratili."_
Izvor: Silvano Fausti, SJ — _Prilika ili napast? Umijeće razlučivanja i odlučivanja_ (prijevod: Vatroslav Halambek, 2009.), Predgovor i pogl. V
Isus je u korozainu, Betsaidi i Kafarnaumu učinio svoja najveća čuda. Upravo ondje, u tim gradovima koji su ga svakodnevno gledali, slušali ga i blagovali s njime, nailazi na najdeblje zidove. Ne na neznanje, nego na nešto mnogo teže: na srce koje je vidjelo sve, a ostalo isto. Čudo ne mijenja automatski onoga koji ga promatra. Ono poziva na odluku. A ta odluka može poći u oba smjera.
Silvano Fausti, pišući o umijeću razlučivanja, ističe nešto što je u japanskom jeziku sažeto u jedan jedini znak: "U japanskom jeziku riječi _prilika_ i _opasnost_ sadrže isti ideogram. U svakoj se stvarnosti uvijek nude dvije suprotstavljene mogućnosti: naš je pak problem u tome da razlučimo _priliku_ kako se ne bismo izgubili u opasnosti." Korozain i Betsaida imali su isti ideogram pred sobom — istoga Isusa i ista čudesa. A od iste su stvarnosti načinili zatvorenu opasnost, umjesto otvorene prilike. Ne radi se o tome da nisu imali dovoljno znakova. Radi se o tome da nisu htjeli biti promijenjeni.
Postoji posebna vrsta duhovne tromosti koja se rađa iz previše susreta s Bogom na koje se nije odgovorilo cijelim srcem. Svaki propušteni poziv ne ostavlja srce istim: ostavlja ga malo tvrđim. Kafarnaum nije pao odjednom — pao je postupnim gomilanjem naviknutosti. "Zlo uvijek nastoji izgledati dobro, ali nikad to potpuno ne uspijeva. Na kraju se otkriva kao lažno: ne stoji iza onoga što obećava i ostavlja nezadovoljstvo koje se ne umanjuje." Naviknutost na sveto, bez odgovora, postaje oblik toga nezadovoljstva: živjeti od sjene milosti, a ne od njezine punine.
Ali Isus ne govori o tim gradovima kao o izgubljenima — govori o njima na Sudu. A Sud pretpostavlja da su još živi. Fausti dobro primjećuje: "Vrijeme je nepovratno kao i život, koji ipak — Bogu hvala! — može uvijek nanovo početi." Čudo koje jučer nismo prihvatili nije nestalo — ono čeka. Pokajanje nije povratak u prošlost; ono je jedan jedini korak, upravo ovdje i upravo sada. I taj korak — malen, nespretan, bez uljepšavanja — vredniji je u Božjim očima od svakog odgađanja savršenoga trenutka.
Gospodine, ne daj mi da se naviknem na Tebe. Ne daj mi da Tvoja blizina postane tlo na kojemu ništa ne raste. Svaki Tvoj trag koji danas prepoznam neka mi bude prilika, a ne opasnost. Otvori mi srce.
↗ Otvori u vrtu →