Liturgijski okvir: Ponedjeljak 17. tjedna kroz godinu (II). Evanđelje dana: Mt 13,31-35 — „Kraljevstvo je nebesko kao kvasac što ga žena uze i zamijesi u tri mjere brašna dok sve ne uskisne."
Izvor: Philip Yancey — _Isus kakvog nisam poznavao_ (hrvatsko izdanje), 13. poglavlje „Kraljevstvo – Pšenica među korovom", str. 232–236
Isus je danas mogao odabrati sliku prijestolja, vojske. Umjesto toga bira dvije najmanje stvari koje mu je svakodnevica stavila pred oči: zrno gorušice u ruci sijača i malo kvasca u ženinu tijestu. Yancey to primjećuje s čuđenjem: „Isus nije nikad ponudio jasnu definiciju kraljevstva; umjesto toga iznosio je svoje viđenje tog kraljevstva neizravno preko niza priča." Ono što bi svaki graditelj carstva smatrao slabošću, Isus proglašava zakonom svoga kraljevstva. Ono „dolazi sa silom kojoj se možemo oprijeti. Ono je krotko, nenametljivo i koegzistira sa zlom." Bog ne provaljuje, nego klija.
Gorušičino zrno je izabrano upravo zato što je neugledno. „Pogledajte gorušičino sjeme, tako maleno da može pasti na zemlju i ostati neprimijećeno za ljude i ptice... Tako funkcionira Božje kraljevstvo. Ono počinje tako maleno da ga ljudi preziru i ne vjeruju da će uspjeti." Ova me rečenica dira na mjestu gdje sam najranjiviji. U životu neprestano me vreba napast mjerenja: je li se što vidjelo, ostaje li trag. A Isus me vraća zrnu koje pada u tamu zemlje i naizgled nestaje. Ono što je pred ljudima izgubljeno, pred Bogom je posijano.
Još je tiši kvasac. On se ne vidi uopće — ženin ga prst utisne u brašno i on nestane u tijestu, da bi iznutra promijenio sve. Yancey skuplja Isusove slike u jednu misao: „Ovce među vukovima, sićušno sjeme u vrtu, kvasac u krušnom tijestu, sol u hrani: Isusove metafore kraljevstva opisuju vrstu 'tajne sile' koja djeluje iznutra." Bog radi u skrovitosti, u tijestu srca, gdje nitko ne gleda. Evanđelje i zaključuje da Isus objavljuje „što je bilo skriveno od postanka svijeta" — kraljevstvo se ne osvaja, ono uskisava.
Ostaje pitanje strpljenja. Yancey priznaje: „Nedostaje mi strpljenje da dopustim Bogu da djeluje polako." Želim kvasac koji radi do jutra, a Bog daje kvasac koji radi dok sve ne uskisne — a to „sve" traje dulje od mojih planova. Zašto Bog bira spor, neupadljiv rast umjesto da pravednost odmah nametne? Yancey odgovara jednom jedinom rečenicom: „Eto, takva je ljubav." Napast je uvijek Herodov put — vidljiv, brz, silovit. Kraljevstvo je Isusov put — malo zrno, skriveni kvasac, tiho povjerenje da će Onaj koji je posijao dati i rast.
Gospodine, ti si sakrio svoje kraljevstvo u ono najmanje i najtiše, i ondje daješ rasti. Nauči me strpljenju kvasca i poniznosti zrna, da prestanem mjeriti ono što ti u tišini uzgajaš. Djeluj u meni iznutra, i kad ništa ne vidim.
↗ Otvori u vrtu →