Liturgijski okvir: Trinaesti tjedan kroz godinu, utorak. Evanđelje dana: Mt 8,23-27 — „Što ste plašljivi, malovjerni? — Tko je taj da mu se i vjetrovi i more pokoravaju?"
Izvor: Jacques Philippe — _Traži mir i idi za njim_ (Informativni centar „Mir" Međugorje, 2002), Dio I., pogl. 1–2
Učenici su bili u čamcu s Isusom i ipak su se bojali. To je detalj koji se ne smije preskočiti. Nisu bili sami — Isus je bio tamo, u istom čamcu, na istoj vodi. A oni su vikali: „Gospodine, spasi nas, ginemo!" Strah nije nastao iz Isusove odsutnosti, nego iz njihove nesposobnosti da u spavanju Isusovu prepoznaju mir koji ih čuva. Njima je Isusov san izgledao kao napuštenost. A bio je povjerenje.
Jacques Philippe, govoreći o uvjetu koji Božjoj milosti dopušta da slobodno djeluje u nama, koristi jednu jednostavnu sliku: „Uzmimo površinu jezera nad kojim sija sunce. Ako je površina mirna i spokojna, sunce će se skoro savršeno odražavati u jezeru: tim savršenije, što je površina spokojnija. Ako je pak površina uznemirena i burna, slika sunca neće se moći odražavati." Duša je to jezero. Boja neba, toplina svjetlosti — sve je tu, prisutno iznad nas. Ali ako je naša unutarnja površina uzburkana, to prisutno sunce ne može doći do nas, ne zato što je ono odsutno, nego zato što mi nismo mirni.
Upravo to su učenici doživjeli u olujnoj noći. Isus je spavao — to je biblijska slika Boga koji je potpuno pribran u sebi, koji ne paničari, koji zna da je u vlasti nečega što mu ne može izmaknuti. A učenici su bili „uznemirene i burne površine". Njihova je unutrašnjost odražavala oluju, ne Onoga koji spava u oluji. Philippe odmah dodaje ono što je ključno: „Bog je Bog mira. On niti govori niti djeluje u nemiru i uzrujanosti, već samo u miru." Ne kaže: Bog govori unatoč nemiru. Ne kaže: Bog djeluje paralelno s nemirnim srcem. Kaže: samo u miru. Bog koji govori Iliji nije bio u vihoru, ni u potresu, ni u ognju — bio je u šapatu laganog lahora (1Kr 19). Bojažljivo srce čuje oluju, a propušta šapat.
Isusov odgovor učenicima nije bio ni ogorčenost ni hladnokrvnost. Bio je pitanje koje u sebi nosi sve: „Što ste plašljivi, malovjerni?" — "što", a ne: "kako" ste mogli. On ne optužuje nego poziva na preispitivanje. A onda se ustane, zapreti vjetrovima i moru, i nastane velika utiha, tišina. Grčka riječ za tu tišinu — γαλήνη μεγάλη — znači „veliko smirenje", gotovo blaženstvo na vodi. To nije samo meteorološki podatak. To je opis duše koja je napokon puštena da se smiri, površina koja je postala spokojna. I tada — tek tada — sunce se može odraziti. „Što je naša duša mirnija, ujednačenija, predanija," kaže Philippe, „to se više Dobro objavljuje nama i, preko nas, našoj okolini." Čudo se nije dogodilo unatoč tišini — čudo jest bila tišina.
Gospodine, u čamcu sam i ponekad se Tvoj mir čini kao san koji ne mari. Pomozi mi prepoznati da ne mariš za oluju jer je Ti nosiš. Smiri površinu moga srca da se u njoj zrcali Tvoje lice, a ne moji strahovi.
↗ Otvori u vrtu →