Liturgijski okvir: Petak 16. tjedna kroz godinu; neobavezni spomen sv. Šarbela Makhlūfa, prezbitera i pustinjaka. Evanđelje dana: Mt 13,18-23 — „Zasijani na dobru zemlju – to je onaj koji Riječ sluša i razumije, pa onda, dakako, urodi i daje."
Izvor: Wilfrid Stinissen — _Sakrij se na potoku Keritu: Život u Karmelu_ (KIZ, Zagreb 2013), poglavlje „Čitanje Biblije – Lectio divina", str. 77–83
Isus tumači prispodobu o sijaču, a gotovo uopće ne govori o sijaču. Sijač je rasipan: baca sjeme uz put, na kamenito tlo, u trnje i na dobru zemlju. Sve se odlučuje na tlu. A razlika između četiriju vrsta tla staje u jednu jedinu rečenicu: „Onaj koji Riječ sluša i razumije.” Kamenito tlo i trnje također čuju; samo dobra zemlja razumije. To razumjeti ne znači shvatiti glavom, nego dopustiti da Riječ dopre do korijena i ondje ostane.
Stinissen me podsjeća zašto je to pitanje života i smrti: Riječ nije obavijest, Riječ je Netko. „Riječ se odnosi na tebe, na tvoju sudbinu, na tvoj život... Biblijska objava postaje tvoja osobna objava.” Dok Bibliju držim samo kao tekst o Bogu, ostajem uz put i Zli otima ono što je posijano. Dobra zemlja jest srce koje dopušta da ga Pismo dotakne baš osobno — danas, po imenu, u ovom konkretnom danu.
Zašto sjeme usahne na kamenitu tlu i u trnju? Jer nema dubine i jer je srce već zauzeto. Evanđelje je oštro: „Briga vremenita i zavodljivost bogatstva uguše Riječ.” Ivan od Križa daje lijek koji Stinissen navodi: „Živi kao da samo postoji Bog i ti sam u ovom svijetu, kako se tvoje srce ne bi zalijepilo za nešto zemaljsko.” Korijen raste u tišini, jer se „Bog uglavnom objavljuje u tišini.” Ono što u meni guši Riječ nije nedostatak vremena za Sveto pismo, nego pretrpanost srca. Karmel me uči da tlo postaje dobro tek kada ušutim i ispraznim se.
I tek tada dolazi plod. Dobra zemlja ne zadržava sjeme za sebe, nego mu dopušta da postane žetva. Stinissen kaže da nije dovoljno Riječ samo čuti: „Nemoj samo čitati ili slušati Božju riječ, nego je i jedi, uzmi je k sebi.” Progutati je, probaviti, dati joj svoje tijelo. To je Marijino tlo, tlo potpunoga _Fiata_: „U tvoju potpunu otvorenost može Bog položiti svoje sjeme tako da u tebi 'Riječ postane tijelom još jedanput'.” Stostruki rod nije moja izvedba; to je Riječ koja je napokon u meni našla mjesto da se utjelovi. Danas, uz pustinjaka Šarbela, koji je sve ostavio radi Jednoga, molim za to jedno tlo — srce dovoljno tiho i dovoljno prazno da razumije.
_Gospodine, ti bacaš svoju Riječ i na moje kamenje i u moje trnje. Ušutkaj u meni brigu i pohlepu i učini me dobrom zemljom. Neka Riječ koju danas čujem u meni postane tijelom i urodi plodom. Amen._
↗ Otvori u vrtu →