Liturgijski okvir: Blagdan sv. Marije Magdalene. Evanđelje dana: Iv 20,1-2.11-18 — "Kaže joj Isus: »Marijo!« Ona se okrene te će mu hebrejski: »Rabbuni!« – što znači: »Učitelju!«"
Izvor: O. Gabrijel od sv. Marije Magdalene, OCD — _Union with God According to St. John of the Cross_ (Sophia Institute Press, 2019), poglavlje 2: "The Divine Invitation"
Rano ujutro, još za mraka, Marija Magdalena otišla je na grob. Nije tražila uskrslog — tražila je mrtvoga. Tražila je tijelo, nešto što može dodirnuti i na taj način sačuvati barem trag onoga koga je ljubila. Traženje je autentično, ali pogrešno usmjereno, jer Onaj koga ljubi nije gdje su ga ostavili. Sv. Ivan od Križa otvara Duhovni spjev vapajima koji zvuče magdalenski: "Ah, gdje se sakri Mili?" — i upravo o. Gabrijel od sv. Marije Magdalene, tumačeći tu prvu napetost Spjeva, prepoznaje u njoj "vapaj duše koja čezne za sjedinjenjem s Bogom" — ne pobožni osjećaj, nego egzistencijalnu potrebu onoga tko je jednom susreo Živoga i ne može bez Njega.
Marija stoji i plače. Anđeli je pitaju: "Zašto plačeš?" Isus je pita isto: "Zašto plačeš? Koga tražiš?" Mislila je da je vrtlar. Traganje je u njoj toliko intenzivno da čak ni prazan grob, čak ni anđeli ne mogu zadobiti njezinu punu pažnju — ona ne traži viđenje ni znak, nego Osobu. I upravo u tom trenu vapaj biva uslišan, ali ne na način kako je očekivala: Isus izgovori njezino ime. Jedan glas, jedna jedina riječ — "Marijo!" O. Gabrijel, govoreći o božanskom pozivu duše, piše da Bog nikada ne sili volju: „On prihvaća onoliko koliko mu dajemo, ali se ne daruje potpuno ako mu se duša ne daruje potpuno." Magdalena se dala posve — u ljubavi, u vjernosti pod križem, u suzama pri grobu. I Bog joj je odgovorio: imenom.
"Ona se okrene." Samo te tri riječi u Ivanovu evanđelju opisuju čitav mistični preokret. Tražila je ispred, iza, unaokolo — i kada je čula svoje ime, okrenula se. Ne prema grobu, nego prema Živome. Današnje čitanje iz Pjesme nad Pjesmama anticipira tu istu dinamiku: "Ustat ću dakle i optrčati grad, po ulicama i trgovima tražit ću onoga koga ljubi duša moja." No uskrsni vrt dodaje obrat koji Pjesma još ne poznaje: Isus kaže — ne zadržavaj me. O. Gabrijel razjašnjava tu paradoksalnu napetost: „Ne stvaramo u svojoj duši mjesto za ništavilo. Odričemo se stvorenih stvari kako bismo pronašli Boga; praznimo dušu od stvari ovoga svijeta da bismo je ispunili Bogom.” Magdalena sazrijeva u tom trenu: od posjedovati prema pustiti, od zadržati prema navijestiti.
"Vidjela sam Gospodina!" — Magdalena odlazi i naviješta. Ona koja je tražila dobiva više nego što je tražila: ne tijelo za pomazanje, nego susret koji preobražava i šalje. Traženje biva prekinuto Onim koji nas je tražio prije nego smo mi njega tražili. U svojoj nutrini duša traži Boga; Bog izgovara njezino ime; duša se okreće. I taj okret nije kraj nego početak puta.
Gospodine, Ti znaš moje ime. Kada stojim zbunjen pred praznim mjestima — pred tišinom gdje sam očekivao Tvoj glas, pred izgubljenim sigurnostima — izgovori moje ime. Okreni me k sebi. I kada Te nađem, ne daj mi da Te zadržavam, nego pomozi mi da naviještam: Vidjela sam Gospodina.
↗ Otvori u vrtu →