Liturgijski okvir: Dvanaesti tjedan kroz godinu, četvrtak. Evanđelje dana: Mt 7,21-29 — "Neće ući u kraljevstvo nebesko svaki koji mi govori: 'Gospodine, Gospodine!' nego koji vrši volju Oca moga nebeskoga."
Izvor: Sveti Ivan od Križa — _Uspon na goru Karmel_ (Symposion, Split, 1997), Knjiga II, poglavlje 5
Isus završava Govor na gori jednim od najtežih upozorenja koja je ikad izrekao: nije dovoljno zazivati njegovo ime, prorokovati, čudesa činiti. Pitanje koje ostaje nakon svega jest upravo ono najosobnije — činim li volju Očevu? Dvoje kuca na ista vrata. Dvoje govori iste riječi. Samo jedno ulazi. Razlika nije u pobožnosti, nego u tlu na kojemu je izgrađen život.
Sveti Ivan od Križa u petom poglavlju druge knjige _Uspona na goru Karmel_ opisuje u čemu se sastoji duhovno sjedinjenje — i ne govori o iskustvima ni o viđenjima ni o osjećajima u molitvi. Govori o volji. "Ne ostavljajući u sebi nijedne stvari koja ne bi bila po volji Božjoj, preobrazit će se u Boga." Preobrazba, cilj duhovnog života, nije stvar produhovljenih doživljaja. Ona je stvar usklađivanja. Usklađivanja najintimnijeg centra čovjekove slobode — volje — s onim što Bog hoće. "S Bogom se sjedinjuje više ona duša koja više napreduje u ljubavi, ili koja je svoju volju više uskladila s Božjom; a duša koja svoju volju ima posve izjednačenu i sličnu božanskoj, samim tim je posve sjedinjena s Bogom i preobražena u njega, na nadnaravan način."
Evanđelje govori o dvije kuće. Ivan od Križa govori o dvije volje — onoj koja se usklađuje s Bogom i onoj koja prianja uz stvorenja. Kiša, rijeke, vjetrovi udariše u oba zdanja. Nevolje, bolest, starost, smrt — dolaze za sve. Ali samo onaj koji je gradio na stijeni volje Božje, koji nije samo poznavao nauk nego ga je uvrstio u svakodnevne odluke, ostaje. Pobožnost bez volje jest pijesak. Može izgledati stabilno. Na prvu kiša ne vidi razliku. Tek kad udari, razotkrije se tlo.
Za svećenika i redovnika ova meditacija dolazi s osobitom oštrinom. Svaki dan ruke podizemo na oltar, svaki dan izgovaramo svete riječi. Postoji opasnost da nam upravo blizina svetoga otopi pozornost prema temeljnom pitanju: usklađujem li stvarno svoju volju s Božjom, ili samo govorim potrebne riječi na mjestima gdje se to od mene očekuje? Ivan od Križa ne osuđuje — on pokazuje put. Sjedinjenje je moguće. Preobrazba je moguća.
Gospodine, ne dopusti da me zbuni vlastita pobožnost. Daj mi milost da ono što govorim ustima u srcu zaista hoću. Neka moja volja, dan po dan, postaje sve sličnija tvojoj — ne silom, nego ljubavlju koja gradi na stijeni.
↗ Otvori u vrtu →