Zasjati poput sunca

Liturgijski okvir: 17. tjedan kroz godinu, utorak. Evanđelje dana: Mt 13,36-43 — „Tada će pravednici zasjati poput sunca u kraljevstvu Oca svojega."

Izvor: Ludolf Saski (Ludolf Kartuzijanac) — _Život Isusa Krista (Vita Christi)_, dio I., sv. 2 (Cistercian Studies, Liturgical Press 2019), meditacija o prispodobi o kukolju (Mt 13)

Njiva je svijet, a pšenica i kukolj rastu jedno uz drugo. Ludolf upozorava da neprijatelj ne sije dok bdijemo, nego „dok su ljudi spavali, dođe njegov neprijatelj, đavao, i posija kukolj" — a taj san je naša nepažnja, popuštena budnost pastira i vlastita nemarnost oko svoje duše. Kad danas čitam ovu prispodobu, ne mogu je držati na sigurnoj udaljenosti, kao da je njiva samo negdje vani. Njiva je i moje srce. I u meni je posijano dobro sjeme krštenja i poziva, ali i kukolj koji nisam sam birao, a ipak raste uz mene. Prvo iskušenje pred tim prizorom jest nestrpljivost: htio bih odmah počupati, razlučiti, očistiti — sebe i druge.

Upravo tu Gospodin zaustavlja svoje sluge: „Ne, da ne biste sabirući kukolj iščupali zajedno s njim i pšenicu." Ludolf u tome vidi „prostor za obraćenje i primjer razboritosti": upozoreni smo da ne izričemo sud o onome što je skriveno, nego to prepuštamo Bogu „koji svakomu daje što zaslužuje". Lakše mi je presuditi nego strpljivo podnositi; lakše je htjeti čistu njivu nego pustiti da Bog vodi rast. A Ludolf sažima Božji način jednom rečenicom: „božanska blagost strpljivo podnosi kukolj među pšenicom, zle među dobrima" — i to ne iz ravnodušnosti, nego zato da bi se onaj tko je danas kukolj mogao obratiti i sutra postati pšenica.

Ta strpljivost ipak nije bezgranično odgađanje bez ishoda. Postoji žetva. „U vrijeme žetve, pri konačnom dovršenju i Sudu, reći ću žeteocima, anđelima" — i tada dolazi razlučenje koje ja sada ne smijem preuzeti u svoje ruke. To evanđelju daje ozbiljnost: povijest nije beskrajno miješanje bez smisla, nego hoda prema danu istine. Kraj prispodobe nije prijetnja, nego obećanje slave onima koji ostaju vjerni usred kukolja.

Jer posljednja riječ glasi: „Tada će pravednici zasjati poput sunca u kraljevstvu Oca svojega." Ludolf tu usporedbu sa suncem razlaže na četiri svojstva proslavljenog tijela — bistrinu, hitrost, prozirnost i neprolaznost — i dodaje da će proslavljena duša biti „daleko ljepša od sunca". Ono što je danas posijano u nemoći, jednoga će dana zasjati. Zato me ova prispodoba ne poziva da budem sudac njive, nego strpljivi vjernik koji, poput pšenice, mirno raste prema žetvi i vjeruje u sunce koje dolazi.

Gospodine, daj mi tvoje strpljivo srce prema kukolju u meni i oko mene. Sačuvaj me od žurbe suda i nauči me pouzdanju u tvoju žetvu. Neka i ja jednoga dana zasjam poput sunca u kraljevstvu Oca nebeskoga.