Molitva ne obavještava Boga o nepoznatoj potrebi niti mijenja njegovu vječnu volju. Providnost određuje ne samo dar nego i slobodne uzroke po kojima će dar doći; među njima je ponizna, pouzdana i ustrajna prošnja.
Zato moliti znači stvarno surađivati s Božjim naumom. Kao što je sjetva određeni put do žetve, molitva može biti određeni put do milosti: Bog prvi nadahnjuje prošnju, čovjek je slobodno izgovara, a primljeni dar ostaje potpuno Božji dar.
Katarina molitve svetih vidi unutar, a ne izvan Providnosti: Bog najprije daje glad za čašću svojega imena i spasenjem duša, zatim sluge tom željom kucaju na vrata milosrđa, a njihova prošnja i trpljenje postaju stvarni posrednici dara svijetu. — Dijalog Božanske providnosti, pogl. 13–17, 107 i 143
↗ Otvori u vrtu →