Čisto razlučivanje razlikuje očito vanjsko djelo od nepoznata stanja tuđe duše. Pogrešku se može i treba ispraviti kada je stvarna, ali se iz dojma, suhoće u molitvi ili različite prakse ne smije zaključiti da je drugi izgubio milost.
Takva suzdržanost nije ravnodušnost prema istini. Ona čuva ispravljanje od oholosti: govori općenito i ponizno, moli za osobu te konkretno postupa tek kada je stvar dovoljno jasna. — Dijalog Božanske providnosti, pogl. 100–103
↗ Otvori u vrtu →