Odsutnost govora sama po sebi još nije duhovna šutnja. Čovjek može biti šutljiv zbog temperamenta, okolnosti, straha ili zatvorenosti, a ipak ostati pun nutarnje buke. Šutnja postaje krepost kada oslobađa pažnju za Boga, čini osobu prijemljivom za Riječ i povećava njezinu sposobnost ljubavi.
Josipova evanđeoska šutnja pokazuje pozitivan sadržaj takve raspoloživosti. On sluša, razlučuje i izvršava: primljena riječ postaje putovanje, zaštita, rad i obiteljska prisutnost. Šutnja se zato prosuđuje i po plodu poslušne ljubavi. — Noć sv. Josipa, Josipov put
Standaert razlikuje vanjsku i nutarnju šutnju te odbija od nje učiniti apsolut. Zrela osoba govori ili šuti radi Boga i ljubavi, a ne radi vlastita dojma ili bijega od odnosa. — Spirituality: An Art of Living: A Monk’s Alphabet of Spiritual Practices
↗ Otvori u vrtu →