Vjera ne mora najprije objasniti zašto se nešto dogodilo da bi se oslonila na Boga. Elizabetino „vjeruj u Ljubav, što god se dogodilo” postavlja Božju dobrotu prije promjenjivoga iskustva i nepotpuna tumačenja. Takvo povjerenje ne zabranjuje pitanje, žalost ni traženje pomoći; čuva ih od zaključka da je osoba napuštena zato što smisao još ne vidi.
Glavni spisi tu vjeru proširuju izvan kušnje: ona je odgovor na Ljubav koja prethodi, slobodno djeluje i ne prestaje zbog osjetnoga umora. Vjerovati Ljubavi znači dopustiti joj da bude prvi čin duhovnoga života. — I Have Found God Complete Works VOLUME I, Dopustiti se ljubiti jest duhovni poziv, Umor ne dokida Božje djelovanje u duši
Izraz „preobilna ljubav” pojačava predmet vjere: osoba ne računa samo s time da Bog nije neprijatelj, nego s ljubavlju koja nadilazi svaku mjeru stvorenoga odgovora. Zbog toga kušnja, odsutnost osjećaja i nejasan smisao ne dobivaju pravo definirati Božju narav. — Elizabeth of the Trinity: A Life of Praise to God, Vjerovati preobilnoj ljubavi znači nadilaziti osjećaj i kušnju
↗ Otvori u vrtu →