Braćo i sestre,
danas Crkva čini nešto neobično. Ne slavi nečije veliko djelo, ni mučeništvo, ni čudo — slavi nečiji rođendan. Osim Gospodina i Blažene Djevice, jedini čovjek čije rođenje slavimo svetkovinom jest ovaj iz pustinje, Ivan. Zašto baš njegov rođendan?
Odgovor je skriven u jednoj jedinoj riječi — u njegovu imenu. Jer ime Ivan na hebrejskom znači: „Bog je milostiv." „Jahve je iskazao naklonost." I cijelo današnje evanđelje, ako dobro slušamo, nije ništa drugo nego ta jedna rečenica razvučena u priču.
Počnimo od početka. „Iz krila majčina Jahve me pozva," kaže prvo čitanje, „od utrobe matere moje spomenu se moga imena." A psalam: „Ti si me satkao u krilu majčinu." Ivan je, čut ćemo, pun Duha Svetoga već u majčinoj utrobi; zaigrao je od radosti prije nego je išta učinio, prije nego je izgovorio ijednu riječ, prije nego je ikomu mogao biti koristan. To je prvo lice milosti: ona je prva. Bog ne čeka da zaslužimo njegov poziv. Ne pregovara s nama: pokaži mi prvo rezultate. On ljubi i poziva — pa onda postajemo. Bog je milostiv.
I sad pogledajmo kako se ta naklonost u evanđelju bori za svoje ime. Rodio se dječak. Osmoga dana dolaze ga obrezati, i sve je već dogovoreno: zvat će se Zaharija, po ocu. Tako red, tako tradicija, tako se uvijek radilo. Ali mati se usprotivi: „Nipošto, nego zvat će se Ivan!" Čude se: nikoga nema u rodbini s tim imenom. Pitaju znakovima oca — jer Zaharija je, sjećate se, već mjesecima nijem. On traži pločicu i piše četiri riječi: „Ivan mu je ime."
Zaustavimo se tu. Rod je htio dati ime svoje — po sebi, po svome ocu, po svome običaju. A Bog je već, preko anđela, izabrao drugo. I tek u trenutku kad i otac i majka prihvate ime koje Bog daje, a ne ono koje bi sami nadjenuli — tek tada se Zahariji otvaraju usta i on progovori.
Nije li to slika i nas samih? Mi sebi rado dajemo imena: svoje uspjehe, svoje slike o sebi, svoje zasluge — to su imena kojima se predstavljamo i Bogu i ljudima. A Bog nam u krštenju daje drugo ime, svoje: dijete Božje, milošću, besplatno. Milost, kažu nam učitelji, nije propusnica za nebo koju kupujemo dobrim vladanjem. Milost je božanski život koji Bog ulijeva u nas. Dar. I dok god se držimo imena koje smo sami sebi dali, jezik nam ostaje zavezan. Tek kad prihvatimo da smo prije svega — voljeni, milošću — progovorimo istinom.
A sada ono što me na ovoj zgodi najviše dira. Zaharija je devet mjeseci šutio. To izgleda kao kazna — i jest započelo kao posljedica njegove nevjere pred anđelom. Ali pogledajte što Bog s tom šutnjom učini. U tih devet mjeseci tišine raste dijete. U tišini. Jer velike stvari Bog obavija tišinom: dijete prima život i raste u utrobi — u tišini; sjeme klija pod zemljom — u tišini. I sam Ivan, kad poraste, neće odmah na trgove; „boravit će u pustinji," kaže evanđelje, „do dana svoga javnog nastupa." Najprije godine skrivene tišine, pa tek onda glas koji viče.
Mi se tišine bojimo. U tišini nema buke kojom se branimo, nema zaslona da skrenemo pogled, nema riječi da dokažemo svoje. Ali baš je to mjesto gdje Bog radi najvažnije. Pitam vas, i pitam sebe: gdje je u mome danu ona tišina u kojoj Bog smije rasti?
I gledajte kako ta sazrela šutnja puca. Zaharija progovara — a prva njegova riječ nije pritužba na devet teških mjeseci. Prva riječ je blagoslov: „progovori blagoslivljajući Boga." Tišina koja je dozrela u Bogu ne rađa gorčinom, nego hvalom. Onaj svećenik koji u početku nije mogao dovršiti blagoslov u hramu — sad blagoslivlja. Bog je milostiv: i ono što je izgledalo kao kazna, on je preokrenuo u znak.
Ostaje još posljednje, i tu je vrhunac. Tko je, na kraju, taj Ivan? Sveti Pavao ga u drugom čitanju sažima jednom rečenicom. „Dovršavajući svoju trku," kaže, Ivan je govorio: „Nisam ja onaj za koga me držite. Za mnom dolazi onaj komu nisam dostojan odriješiti ni obuću." Eto veličine najvećeg „među rođenima od žene": on zna točno tko nije, da bi mogao pokazati tko dolazi. Sva milost koju nosi — a nosi je u samom svom imenu — nije za njega. Ivan je prst uperen u Krista. On se umanjuje da Onaj poraste.
I tu se, braćo i sestre, krug zatvara na nama. Jer i mi smo u krštenju dobili ime koje znači isto: pozvani milošću, da pokazujemo dalje od sebe. Ne da skupljamo naklonost za sebe, nego da budemo glas koji upućuje na Riječ.
Što, dakle, ponijeti kući? Dvije male stvari. Prvo — jednu tišinu danas. Pet minuta, bez obrane i bez riječi, da Bog raste ondje gdje ja obično pričam. I drugo — jedno mjesto gdje se trebam umanjiti da bi Krist bio vidljiviji: u nekom razgovoru, u nekoj službi, u sudu o bližnjemu. Ivanovih pet riječi neka budu i naših pet: za mnom dolazi onaj.
A za koji čas i ovaj će oltar reći istu riječ do kraja. Bog koji je milostiv ne zadržava sebe — postaje kruh koji se lomi, i baš zato što je velik, ne boji se postati malen, u komadiću kruha. Bog je milostiv. To je ime koje danas slavimo. I to je, od krštenja, ime koje nosiš ti.
Amen.
Bilješka: nacrt ima ~1150 riječi ≈ 9-10 min umjerenim tempom. Ako zatreba kraće: skrati točku 4 (blagoslov) i spoji je s točkom 3 (tišina). Nosivo je: ime = „Bog je milostiv" (refren), drama imenovanja, i Dj 13,25 („nisam ja onaj"). Tišina i umanjivanje su karmelska žila ove propovijedi — njih čuvaj.
↗ Otvori u vrtu →