Braćo i sestre,
jučer smo gledali u Srce Isusovo — srce koje prvo ljubi. Današnji spomendan tihi je drugi dio istoga otajstva: što biva sa srcem koje tu ljubav primi. Pio XII. napisao je da je među najdragocjenijim darovima Presvetog Srca — Marija, njegova i naša Majka. Jučer Srce koje se daruje; danas srce koje dar čuva.
A evanđelje koje smo čuli nije pobožna sličica. Tri dana roditelji traže dijete. Tri dana — zapamtimo tu brojku, vratit će nam se. I kad ga nađu, iz Marije izlazi rečenica u kojoj čujemo sve: „Sinko, zašto si nam to učinio? Gle, otac tvoj i ja žalosni smo te tražili."
A onda Isus izgovara svoje prve riječi u Lukinu evanđelju. Do sada su o njemu govorili drugi — anđeo, pastiri, Šimun. Sada prvi put progovara on sam: „Niste li znali da mi je biti u onome što je Oca mojega?" Treba mi — tako stoji u izvorniku, riječ kojom Pismo označava Božju volju. I evanđelist mirno dodaje: „Oni ne razumješe riječi koju im reče."
Marija ne razumije vlastitoga sina. Čujmo to dobro, jer ako je ikada izrečena rečenica utjehe za nas — evo je. Bezgrešno Srce nije srce koje sve razumije. Ni najčišće srce koje je ikada kucalo nije bilo pošteđeno Božje tajne, ni boli koja uz nju ide. Starac Šimun bio je navijestio: „I tebi će mač probosti dušu." Evo ga — već radi.
Ali gledajte što to srce čini s onim što ne razumije: „A majka je njegova brižno čuvala sve ove uspomene u svom srcu." Ne odbacuje. Ne prelama preko koljena. Čuva. N. T. Wright kaže: neke obitelji vode bilježnice u koje zapisuju što im djeca izvale — Marija je svoju bilježnicu nosila u srcu, i ova je rečenica ušla ravno onamo, s ubodom.
Karmelska svetica Elizabeta od Trojstva napisala je: „Nijedan jezik nije mogao objaviti, nijedno pero nije moglo napisati tajnu koju je Ona čuvala i o kojoj je razmišljala u svojem srcu." U šutnji, u sabranosti. Prije svih samostana i svih monaha, prva lectio divina dogodila se u Marijinu srcu: ona je prva u Crkvi uzela Riječ — i to Riječ koju ne razumije — i razmatrala je u tišini. Jer velike stvari obavijene su tišinom: dijete u utrobi raste u tišini, sjeme klija pod zemljom u tišini. Tako i Božja riječ — u srcu koje je čuva.
I kamo to čuvanje vodi? Luka nam je ostavio trag, na samom kraju svog evanđelja. Opet dvoje ljudi. Opet Jeruzalem. Opet tri dana — i nalaze Isusa kojeg su mislili da su zauvijek izgubili. Emaus. I opet ista riječ: „Nije li trebalo da Krist sve to pretrpi?" Ono što je Marija prošla kao majka dvanaestogodišnjaka, cijela će Crkva proći na Uskrs. Njezino je srce prvo izdržalo Veliku subotu — i zato je ona Majka svih koji traže Isusa kojeg su, čini im se, izgubili.
Braćo i sestre, svatko od nas nosi nešto što od Boga ne razumije. Neuslišanu molitvu. Gubitak koji nije dobio objašnjenje. Križ koji je došao bez najave. Što s tim? Svijet kaže: izbaci iz sebe, zaboravi, idi dalje. Marija pokazuje drugi put: čuvaj. Stavi u srce i razmatraj u tišini. Kao kad kamen padne u bunar — isprva je sve uzburkano, ali pričekaš li uz rub, voda se smiri i u njoj se počne vidjeti. Marija je čekala od Hrama do križa i do trećega dana — i dočekala.
Sveti Augustin ima riječ za nas na kraju: „Ti si malo dijete — drži se majke. Ona će te dovesti k stolu Očevu." Za koji čas prilazimo tom stolu. Dođimo kao djeca uz Majku: s onim što razumijemo i s onim što ne razumijemo. Ona je jedno i drugo čuvala u srcu — dok nije svanuo treći dan.
Amen.
Bilješka: nacrt ima ~640 riječi ≈ 5-6 min. Ako želiš karmelski osobniji ton, ubaci rezervu: dvanaestogodišnja Terezija Velika pred Gospinom slikom (zrcalo dvanaestogodišnjem Isusu) — dodaje ~1 min. Nosivo: refren, „oni ne razumješe" kao utjeha, Emaus.
↗ Otvori u vrtu →