Braćo i sestre,
dopustite mi jedno pitanje za početak. Koja je zapovijed u cijeloj Bibliji najčešća? Pomislili biste da je nešto strogo: popravi se, moli više, daji više, obraćaj se ozbiljnije. Pogriješili biste. Najčešća rečenica koju Bog upućuje čovjeku glasi: ne boj se. I čujte današnje evanđelje — Isus je u samo nekoliko redaka izgovara tri puta. „Ne bojte ih se." „Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo." „Ne bojte se dakle — vredniji ste nego mnogo vrabaca." Tri puta, kao da nas drži za ramena i ponavlja dok ne uđe.
A zna zašto to mora ponavljati. Maločas ih je poslao — prošle smo nedjelje gledali kako Dvanaestorici daje ključeve. Sad ih pošteno upozorava: bit će otpora, bit će kleveta, zvat će vas onako kako su zvali mene. Strah je, dakle, opravdan. I baš u taj strah Isus govori: ne bojte se.
Ali pazimo da ga dobro čujemo, jer Isus pravi razliku između krivog i pravog straha. „Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, ali duše ne mogu ubiti." Postoje, kaže, dvije razine onoga što nam prijeti. Jedni mogu nauditi tijelu — i njih se ne treba bojati. Ali postoji i tamnija opasnost, ona koja ubija dušu. I tu N. T. Wright stavlja opomenu koju bih volio da danas ponesete: čovjek svjetla nigdje nije u većoj opasnosti nego kad ga namame da se protiv tame bori — tamom. Da na mržnju odgovori mržnjom, na nepravdu osvetom, na zlobu zlobom. To je put ravno u propast. Toga se boj.
I sad dobro pripazite na jednu stvar, jer se često krivo razumije. Kad Isus kaže „bojte se više onoga koji može i dušu i tijelo pogubiti" — ne govori o Bogu. Bog nije onaj kojega se bojimo. Naprotiv, kaže Wright, Bog je jedini kojemu možemo posve povjeriti i život, i dušu, i tijelo — sve. Zato je ta rečenica o strahu uokvirena s dva „ne bojte se", prije i poslije. Bog nije prijetnja od koje bježimo. Bog je naručje u koje bježimo.
A da nam to pokaže, Isus uzima najmanju moguću sliku. „Ne prodaju li se dva vrapca za novčić?" Vrabac je bio najjeftinije što se moglo kupiti na tržnici — gotovo bezvrijedno. „Pa ipak ni jedan od njih ne pada na zemlju bez Oca vašega. A vama su i vlasi na glavi sve izbrojene." Čujete li koliko je to nježno? Bog koji vodi galaksije broji vlasi na vašoj glavi. Ništa nije preveliko da On to ne bi mogao učiniti — i ništa nije premaleno da On za to ne bi mario. Vaša nesanica, vaš nezaplaćeni račun, vaša tiha bol koju nikom niste rekli — ništa od toga ne pada na zemlju bez Oca.
Kako to izgleda u stvarnom životu, pokazuje nam prorok Jeremija u prvom čitanju. Čovjek pritisnut sa svih strana: „Užas odasvud!" Čak i prijatelji čekaju da padne, da ga uhvate u krivu riječ. I usred toga on izgovara nešto čvrsto kao stijena: „Sa mnom je Jahve kao snažan junak!" Pitate se zašto Jeremija jednostavno ne ušuti, ne povuče se, ne spasi živu glavu? Sam kaže: pokušao sam — ali Riječ mi u srcu posta „kao rasplamtjeli oganj, zapretan u kostima mojim; uzalud se trudih da izdržim, ne mogoh više". To je ista logika koju Isus traži: što vam govorim u tami, recite na svjetlu; što na uho čujete, propovijedajte na krovovima. Vjera koja se ne da prešutjeti.
Jer evanđelje stiže do najoštrije točke: „Tko god se prizna mojim pred ljudima, priznat ću se i ja njegovim pred Ocem." Priznati Isusa znači izložiti se. Znači dopustiti da budem ranjiv — da me netko ismije, otpiše, izdvoji. I tu je iskušenje da srce zatvorimo, da ga utvrdimo, da postanemo neranjivi. Ali — i ovo je iz naše vlastite duhovne baštine — srce od kamena nije ranjivo, ali isto tako ništa ne osjeća. Ranjivost je cijena ljubavi. Tko hoće ljubiti i priznavati Krista, mora pristati da bude ranjen.
Sjetite se svetog Filipa Nerija. Kad su mu nakon smrti liječnici otvorili tijelo, našli su nešto fiziološki neobjašnjivo: srce mu je bilo toliko poraslo da su dva rebra bila savijena prema van, kao da ih je srce iznutra rastvorilo. Ni bolest, ni nasilje — samo srce veće nego što ga je prsni koš mogao zadržati. Eto srca koje se nije bojalo izložiti. Eto čovjeka koji se priznao Kristovim pred ljudima.
I tu se vraćamo na pitanje: a zašto se, zapravo, ne bismo bojali? Drugo čitanje daje razlog, i to onaj najdublji. Pavao govori o Adamu i Kristu — po jednom čovjeku uđe grijeh i smrt, ali po jednom Čovjeku dođe milost. I onda kaže ono ključno: nije s darom kao s grijehom; milost se „mnogo obilatije razli". Wright to objašnjava jednom slikom. U gradiću razbiju kip; vijeće pozove kipara da ga obnovi — a on ne vrati onaj stari, nego izlije novi, u tvrđem materijalu, ljepši nego prije. Tako Bog ne samo da popravlja Adamovu štetu. On čini mnogo, mnogo više. Ne vraća nas tamo gdje smo bili — diže nas više. Jer Bog nije škrt kad se radi o ljubavi; uvijek je raskošan, ne štedi, i izvor mu nikada ne presuši. A ako je takav naš Otac — recite mi, čega se onda imamo bojati?
Za koji čas prići ćemo oltaru. I to je već priznanje pred ljudima — javno, glasno, nesakriveno. Ovdje primamo onoga maloga, skrivenoga Boga u komadiću kruha i njime se hranimo da bismo ga mogli nositi van. Pa neka zadaća za ovaj tjedan bude jedno jedino „ne bojim se". Jedno priznanje vjere koje inače prešutimo: jedan iskren razgovor, jedan znak križa koji se ne stidimo napraviti pred drugima, jedna riječ u obranu onoga o kome svi šute. Ne deset — jedno. Jednoj osobi, u jednoj prilici.
A kad vas u toj prilici stisne strah, sjetite se vrapca koji ne pada bez Oca, i vlasi koje su izbrojene, i čujte Krista kako vas po treći put drži za ramena:
ne bojte se.
Amen.
Bilješka: nacrt ima ~980 riječi ≈ 9-10 min umjerenim tempom s pauzama. Ako treba kraće: spoji t. 1 i 2 (krivi/pravi strah + vrapci) i skrati Jeremiju. Nosivo: trostruko „ne bojte se" (Wright) kao refren, „Bog nije onaj kojega se bojimo", srce sv. Filipa Nerija, „koliko više" (parabola kipa).
↗ Otvori u vrtu →