Počnimo s jednom ženom iz Šunama, iz prvog čitanja. Nije bila ni prorok, ni svećenik, ni netko poseban — „ugledna žena", kaže Pismo, domaćica. Ali imala je oko za Boga. Primijetila je da kroz njihov gradić redovito prolazi Elizej i rekla mužu: „Znam i vidim da je svet onaj čovjek Božji što prolazi ovuda." I onda — ništa veliko. Načinili su mu malu sobu na krovu: postelja, stol, stolica i svjetiljka. Mjesto da se ima gdje povući kad prođe. A znate što je dobila zauzvrat? Ono što je već prestala i sanjati — dijete, sina, život u kući u kojoj ga nije bilo. Zapamtimo tu sliku, jer cijelo nas evanđelje danas vodi do nje: tko Bogu načini mjesto, prima neusporedivo više nego što je dao.
Ali prije nego stignemo do nagrade, Isus u evanđelju postavlja cijenu, i to oštro: „Tko ljubi oca ili majku više nego mene, nije mene dostojan. Tko ljubi sina ili kćer više nego mene, nije mene dostojan." Na prvi sluh to zvuči neugodno — zar Isus ruši obitelj? Ne. Iz drugih mjesta u istom evanđelju jasno je da Isus brani obitelj, da traži da se poštuju otac i majka. On ovdje ne govori protiv ljubavi prema bližnjima — govori o redoslijedu. O tome tko je na vrhu liste. Dakle, nije pitanje hoćeš li ljubiti svoje, nego dolazi li Isus prije svega ostaloga. Jer onaj tko je prvi, oblikuje sve drugo.
I Isus zna da takav zahtjev unosi rez. „Nisam došao donijeti mir, nego mač", kaže — a to nije poziv na nasilje; Isus drugdje blaženima zove mirotvorce. To je upozorenje: kad Bog počne činiti nešto novo u nekom životu, redovito nastane i podvojenost. Uvijek ima onih koji kažu — nama je dobro ovako, nama spasenje ne treba. Sjetimo se svetog Franje: izašao je iz bogate očeve kuće, pred očevim gnjevom, da bi živio za Krista. Cijena je bila stvarna. I onda dolazi paradoks koji drži cijelo evanđelje: „Tko nađe život svoj, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene, naći će ga." Tko grčevito drži, gubi. Tko pusti, dobiva. Kruh koji se lomi — umnaža se.
Možda se pitate: a otkud Isusu pravo da od mene traži moj život? Drugo čitanje daje odgovor, i to je bit stvari. Pavao kaže: „Koji smo god kršteni u Krista Isusa, u smrt smo njegovu kršteni." Dakle ono „izgubiti život" nije nešto morbidno što tek treba učiniti — to se s nama već dogodilo na krštenju. Krštenje je naše Crveno more. Prošli smo kroz vodu i ostavili za sobom Egipat — zemlju ropstva, robovanja grijehu. I sad nema natrag. Ne možeš se odkrstiti. To je novi status: bio ti spreman ili ne, ti si sada onaj koji je umro grijehu i živi Bogu. Pavao to sažima u rečenicu: „Smatrajte sebe mrtvima grijehu, a živima Bogu u Kristu Isusu." Umrijeti sebi — da bismo živjeli Njemu.
A sad — kad je cijena rečena — dolazi obećanje, i ono je gotovo nevjerojatno velikodušno. „Tko vas prima, mene prima; a tko mene prima, prima onoga koji me posla." Iza toga stoji staro pravno načelo: čiji izaslanik dođe — kao da je došao onaj koji ga je poslao. Primiš li Kristova čovjeka, primio si Krista; primiš li Krista, primio si Oca. I onda Isus spušta ljestvicu tako nisko da nitko ne može reći „ja nemam što dati": „Tko god napoji jednoga od ovih najmanjih čašom hladne vode… neće mu propasti plaća." Ne deset bačava — nego čaša. Ne velikanima — najmanjima, neuglednima, onima o kojima nitko ne vodi računa. Ali poanta je upravo u čaši — u onome malom što ti je nadohvat ruke danas.
I vidite kako se krug zatvara: to je upravo ono što je učinila Šunamka. Primila je proroka — i primila proročku plaću. Načinila je malo mjesto — i dobila život.
Nije čovjek prvi načinio mjesto Bogu — Bog je prvi načinio mjesto nama. Nije čekao našu sobicu na krovu. Sam se načinio malen, povukao se u komadić kruha da bismo ga mogli primiti i nositi van. Svaka misa je Šunamkina sobica okrenuta naglavce: Onaj koga primamo veći je od cijele kuće.
Pa neka zadaća za ovaj tjedan bude jedna jedina sobica. Načinite jedno mjesto — jedno vrijeme, jednu pažnju, jednu čašu hladne vode — nekomu „malenomu" koji vam to ne može uzvratiti. Jednomu. I kad se upitate isplati li se, sjetite se Šunamke i čaše vode, i poslušajte Isusa: tko prima — prima mene.
Amen.
Bilješka: nacrt ima ~1000 riječi ≈ 10 min umjerenim tempom s pauzama. Ako treba kraće: skrati t. 2 (Rim 6) na dvije rečenice — „izgubiti život = umrijeti s Kristom na krštenju" — i izostavi sv. Franju. Nosivo: Šunamkina sobica kao okvir, prvenstvo („tko je na vrhu liste"), čaša hladne vode, obrat na oltaru (Bog prvi načini mjesto nama).
↗ Otvori u vrtu →