Braćo i sestre,
kad bi vas netko tko Boga ne poznaje večeras upitao: „A kakav je taj tvoj Bog — iznutra?" — što biste mu odgovorili?
Izvana o Bogu znamo reći mnogo. Svemoguć. Vječan. Stvoritelj neba i zemlje. Sve točno. Ali iznutra? Kakvo je Božje srce?
Današnja svetkovina odgovara upravo na to pitanje. I odgovor ne dolazi iz knjiga, nego iz prve ruke. U cijelom evanđelju postoji, naime, samo jedno mjesto gdje Isus zastaje i opisuje vlastitu nutrinu. Ne što čini, nego kakav jest. Jedna jedina rečenica: „Učite se od mene, jer sam krotka i ponizna srca."
To je iznutra. Bog ima srce — i pokazao nam ga je.
N. T. Wright pripovijeda o sprovodu Colina Cowdreyja, jednog od najvećih sportaša svoga vremena. Veličanstvena služba: brzojavi sa svih kontinenata, govorio je i bivši premijer. Ali najdirljiviji trenutak nije bio nijedan od govora velikana. Bio je to čas kad je istupio njegov sin i počeo pripovijedati o ocu — priče koje samo sin može znati, i koje samo sin može ispričati.
Upravo to Isus danas kaže o sebi: „Nitko ne pozna Oca doli Sin — i onaj kome Sin hoće objaviti." Isus je Sin koji jedini pozna Očevo srce iznutra. I — to je radosna vijest ove svetkovine — hoće nam ga ispričati. Isus je prozor u srce Božje. Tko kroz njega pogleda, vidi kakav je Otac.
A komu to objavljuje? Čujmo dobro: ne mudrima i umnima. Malenima. U izvorniku stoji riječ koja znači: neuki, jednostavni, oni koje su učeni već otpisali. I Isus za to — zahvaljuje: „Slavim te, Oče… tako se tebi svidjelo."
Sjetimo se sada prvog čitanja, jer ono istu stvar govori stoljećima ranije. Mojsije kaže Izraelu rečenicu koju bi svaki od nas trebao čuti kao da je njemu izgovorena: „Nije vas Jahve odabrao zato što biste vi bili brojniji od svih naroda — vi ste zapravo najmanji — nego zato što vas Jahve ljubi." Čujete li redoslijed? Bog ne bira velike pa ih onda zavoli. Bog ljubi — i maleni po toj ljubavi postaju njegov predragi narod. Psalam tome daje lice: „Kako se otac smiluje dječici, tako se Jahve smiluje onima što ga se boje."
A sveti Ivan u drugom čitanju sve sažima u rečenicu koju bih volio da danas ponesete kući: „U ovom je ljubav: ne da smo mi ljubili Boga, nego — on je ljubio nas." On je prvi. Uvijek je prvi.
Kakvo je, dakle, to srce koje prvo ljubi? Isus kaže: krotko i ponizno. Pazimo da to ne pročitamo krivo. Isus se tu ne hvali nekim duhovnim postignućem. To je jamstvo. Krotko srce znači: kad mu se približiš, neće stajati nad tobom kao policajac. Neće te dočekati kao strogi učitelj koji jedva čeka tvoju pogrešku. Smije mu se prići.
Ali krotko srce znači i nešto skuplje. Krotko srce je ranjivo srce. Mi svoje srce znamo okameniti — od razočaranja, od umora, od straha da nas opet netko ne povrijedi. I uspije nam. Samo — srce od kamena nije ranjivo, ali isto tako ništa ne osjeća. Bog je izabrao obrnuto. Njegovo je Srce ostalo od mesa, i zato ga je koplje moglo probosti. Pio XII. je u enciklici o Srcu Isusovu napisao da je to Srce znak ljubavi kojom nas Bog ljubi ne samo božanskom voljom nego i osjetnim, ljudskim čuvstvom. Bog nas ne voli načelno, iz daljine. Voli nas srcem koje osjeća. I dodaje Pio XII. rečenicu vrijednu pamćenja: Otkupitelj je razapet više iz ljubavi negoli od sile krvnika.
Što takvo Srce učini s čovjekom koji mu se približi — to nam najljepše pokazuje jedna karmelićanka. Sveta Mala Terezija živjela je u vremenu kad se o Srcu Isusovu mnogo govorilo, ali često ovako: Bog je uvrijeđen, pravednost traži zadovoljštinu, treba odvraćati kazne. Terezija je gledala samo Isusa. I usudila se moliti: „Zar će samo tvoja pravednost primati duše koje se prinose kao žrtve? Zar ih ne treba i tvoja milosrdna ljubav? Ona je svuda nepriznata, odbačena…" Za nju Srce Isusovo ne zahtijeva pomirenje — ono jednostavno izgara ljubavlju.
Tri mjeseca prije smrti napisala je mladom bogoslovu pismo o Magdaleni — onoj koja je pred svim uzvanicima suzama prala Isusove noge. Njezino je srce, kaže Terezija, „shvatilo bezdane ljubavi i milosrđa Isusova Srca". I onda dodaje o sebi: „Otkad mi je bilo dano da i ja shvatim ljubav Srca Isusova, priznajem da je ono rastjeralo iz moga srca svaki strah." I još: „Kada netko baca svoje pogreške s posve sinovskim pouzdanjem u uništavajući oganj Ljubavi, kako da ne budu uništene zauvijek?"
Tu se, braćo i sestre, svatko od nas može provjeriti: što moja slika Boga radi s mojim strahom? Ako ga povećava — to još nije Srce Isusovo. Jer „straha u ljubavi nema", piše Ivan odmah iza današnjeg odlomka, „savršena ljubav izgoni strah". On je prvi ljubio nas — prije naših zasluga i unatoč našim padovima. Pred takvim Srcem strah nema od čega živjeti.
I zato na kraju evanđelja stoji poziv, među najnježnijim riječima koje je Isus izgovorio: „Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti."
Čujmo što ne kaže. Ne kaže: dođite kad se odmorite. Ne kaže: sredite svoj život, pa se javite. Kaže: dođite umorni. Donesite mi upravo ono što biste najradije sakrili — umor, teret, ono što niste stigli, ono što ste pokvarili. Mi pred Boga tako rado iznosimo svoje uspjehe, kao da ljubav treba zaslužiti. A on traži obrnuto: daj mi svoj umor. Sveti Augustin je to iskusio na sebi: „Nemirno je srce naše dok ne počine u Tebi." Srce počiva tek u Srcu.
„Uzmite jaram moj na sebe… jer jaram je moj sladak i breme moje lako." Isusov jaram nije odsutnost tereta. To je teret koji se više ne nosi sam. Ono što se iz ljubavi nosi — drukčije teži.
I pogledajmo još gdje je ova svetkovina smještena: petak nakon Tijelova. To nije slučajno. Ista je to logika, samo dovršena: Srce koje ljubi do kraja postaje kruh koji se lomi. Bog nije škrt kad se radi o ljubavi — uvijek je raskošan, ne štedi. I baš zato što je velik, ne boji se biti malen: za koji čas to će Srce opet učiniti ono što uvijek čini — dat će se, cijelo, u komadiću kruha.
Što ponijeti kući? Jedno. Večeras u molitvi nemojte Bogu podnositi izvještaj. Recite mu jedno mjesto na kojem ste umorni — samo to — i ostanite časak šutke uz njegovo Srce. „Naći ćete spokoj dušama svojim." A srce koje se odmorilo u Božjem Srcu postaje poput mirnog jezera: u njemu se i drugi počnu ogledati. „Nađi unutarnji mir," govorio je sveti Serafin Sarovski, „i mnoštvo će uz tebe naći spas."
Jer ovo je svetkovina jedne jedine rečenice: On je prvi ljubio nas.
Amen.
Bilješka: nacrt ima ~1150 riječi ≈ 9-10 min umjerenim tempom. Ako zatreba kraće: prvo ide Cowdrey (zadrži samo „samo sin zna, samo sin može ispričati"), zatim odlomak Pija XII. (zadrži „razapet više iz ljubavi negoli od sile krvnika"). Terezija i refren su nosivi — njih čuvaj.
↗ Otvori u vrtu →