„Iziđe sijač sijati." On baca zrno na utabani put, gdje ga ptice čekaju. Baca ga na kamenito tlo, gdje jedva ima prst zemlje. Baca ga u trnje, koje će ga ugušiti prije nego dozori. Nijedan sijač ne bi tako trošio sjeme. Rasipno je to, gotovo ludo. Ivan Zlatousti kaže da Isus baš to hoće pokazati: ovaj Sijač „ne pravi razliku" — kao što siajč sije po cijeloj njivi, tako i Bog baca svoju Riječ posvuda, i ondje gdje se, po ljudskoj računici, ne isplati. Jer takav je Bog: „nije škrt kad se radi o ljubavi — uvijek je raskošan, ne štedi." On sije i u srce koje smo mi već otpisali. I u naše, onih dana kad mislimo da od nas više nema ništa.
I to sjeme nije nemoćno. Izaija nam danas daje sliku: kao što kiša i snijeg siđu i ne vrate se na nebo dok ne natope zemlju, „tako je i s mojom riječju — ne vraća se prazna, nego čini što sam htio". Božja riječ nije obavijest koju možemo uzeti ili ostaviti. Ona čini ono što govori. Zato je žetva zajamčena, i to zapanjujuća — sto, šezdeset, trideset puta. Kako li su samo Isusovi slušatelji na to razrogačili oči: stostruki urod bio je nečuven. Bog ne sije da izgubi. Bog sije da urodi.
A onda dolazi obrat, i to je središte ove prispodobe. Znamo je kao „prispodobu o sijaču" — ali komentatori upozoravaju da nas naslov zavarava. Isus u središte ne stavlja sijača, čak ni veličinu uroda. Stavlja tlo. Jer sjeme je svima isto — ista Riječ pada na sve. Razlika nije u sjemenu. Razlika je u zemlji koja ga prima. Greška ne leži u poruci, nego u onima koji je primaju. To mijenja cijelo pitanje. Ne pitam više: je li Božja Riječ dovoljno dobra? Pitam: kakvo sam ja tlo?
Isus sam imenuje tri načina na koja plod propada — tri lopova. Prvi je put: utabana staza gdje zrno ostane na površini. To je Riječ koju smo samo čuli, ali nismo pustili unutra. Ovdje „razumjeti" znači više od shvaćanja glavom — a riječ koja se samo sluša ne pokreće, i Zli je lako odnese. Drugi je kamen: tanak sloj zemlje, brzo nikne, brzo usahne. To je onaj tko Riječ primi s radošću, ali bez korijena. Zapazimo finoću teksta: ne piše da mu polako splasne zanimanje. Piše da se „pokoleba" — izgubi hrabrost čim dođe pritisak, nevolja, ismijavanje. Vjera bez korijena ne umire od dosade; pada zbog straha. Treći je trnje, i on je najlukaviji. Tu je tlo dobro — ali „već zaposjednuto". Tlo je plodno i sjeme zdravo, ali dovoljno je da su brige i zavodljivost bogatstva već zauzele prostor. Zrno raste, ali i trnje raste, i jednostavno ga uguši. Koliko dobrih početaka umre ne od zla, nego od zauzetosti.
Što onda činiti? Ovdje moramo biti oprezni, da propovijed ne postane popis zadataka: budi bolje tlo, potrudi se više. Jer dobro se tlo, istina, pravi — slušanjem, razumijevanjem, ustrajnošću; sv. Toma Akvinski veli da Riječ treba tri stvari da urodi: pamćenje da je sačuva, ljubav da je ukorijeni, i ustrajnost da je dovede do ploda. I to se radi u dubini i u tišini — jer „sjeme klija pod zemljom u tišini". Lectio divina, šutnja pred Riječju, plijevljenje trnja: to je pravi rad na tlu. Ali — i ovo je oslobađajuće — plod na kraju nije naša zasluga. Augustin je to rekao bez okolišanja: Riječ nam dolazi izvana, glasom, „ali ni onaj koji sadi ni onaj koji zalijeva nisu ništa — Bog daje rasti." Mi ne proizvodimo ni sjeme ni klas. Mi samo dajemo zemlju. Rast je milost. Naš je posao skromniji nego što mislimo, i lakši: ne „urodi", nego „daj se".
I zato ono što danas izgleda kao uzaludno rasipanje — Pavao nam u drugom čitanju otkriva što uistinu jest. „Patnje sadašnjega vremena nisu ništa prema budućoj slavi." Sve stvorenje, kaže, „uzdiše u porođajnim mukama", čekajući da se objave sinovi Božji. Porođajne muke — ne agonija bez smisla, nego bol koja nešto rađa. Sadašnjost je trudna budućnošću. Strpljivost Sijača koji naizgled rasipa zrno jest strpljivost prema žetvi slave.
Za koji trenutak taj isti Sijač dolazi k nama — ali sada kao zrno. Malen, skriven, gotovo neprimjetan, u komadu kruha. Bog koji sije sebe daje u ruke našega tla. Primimo Ga u dubinu, ne na površinu. A kroz tjedan, jedna konkretna stvar: ne pokušavajmo odjednom postati savršeno tlo. Imenujmo jedno trnje — jednu brigu, jednu privrženost koja guši — i iščupajmo je. Samo toliko da zrno napokon prodiše.
„Tko ima uši, neka čuje."
Amen.
↗ Otvori u vrtu →